Prije 136 godina, Amerika je bila ostro i duboko podijeljena. Razdor nije vladao samo izmedju Sjevera i Juga, vec i unutar Sjevera i Juga. Krvavi se gradjanski rat, koji je odnio 620.000 zivota, blizio kraju. U travnju 1865, opstanak Amerike, kao jedne nacije, ovisio je o nekoliko kljucnih odluka, nekoliko sudbonosnih trenutaka. Zemlja je lako mogla zauvijek ostati podijeljena. Taj daleki i burni travanj, najdramaticniji je mjesec u cijeloj americkoj povijesti. Neosporno, i jedan od njenih najboljih i najsjajnijih trenutaka.
Prvo je pao Richmond, glavni grad Konfederativnih Drzava Amerike. Mjesecima je svaki vojnik, ukopan u njegovim rovovima, znao da ce do toga doci. Drugog je travnja grad i nestao u plamenu i dimu. Uslijedilo je bolno povlacenje porazene vojske generala Roberta E. Leeja. Vojska Unije, pod zapovjednistvom vjestih generala Shermana i Granta, zasjekla je u samo srce juznih drzava dok su za njom ostajali tragovi ratnog pustosenja i tisuce bezvoljnih juznjackih zarobljenika.
Sestoga travnja, samo tri dana prije Leejove predaje, vodila se, kraj mjesta Sayler's Creek, u Virginiji, najljuca bitka gradjanskog rata. Covjek protiv covjeka, prvo bajunetima i musketama, a onda i golim rukama. Tijekom jednog poslijepodneva, ubijeno je bilo i zarobljeno 8.000 vojnika Juga. "Jos nas uvijek dijeli more krvi", bile su malodusne rijeci jednog od ocevidaca. Preostale juznjacke jedinice neprestano su se povlacile, ali ih je konjica sjeverne vojske jednako progonila i napokon opkolila. General Grant uputio je svom protivniku, generalu Robertu Leeju, notu kojom je zatrazio njegovu kapitulaciju. "Generale, rezultat prosloga tjedna mora vas uvjeriti u besmislenost svakog otpora..."
Rano ujutro, 9. travnja, za Leejevog zadnjeg ratnog vijecanja, Jefferson Davis i drugi iz konfederativne hijerarhije predlazu generalu Leeju da se vojska Juga razbije u gerilske skupine, nesto cega su se Lincoln i njegov general Grant najvise i bojali, jer bi to godinama jos podvajalo zemlju. Gerilsko ratovanje i osvetnicki cini, koje bi stotine takvih skupina vrsile sve dok Sjever ne bi pokleknuo, bile su na umu mnogih jos od pocetka rata. Jeffersonova ideja primamljiva je generalu Leeju, ali, razmisljajuci o buducnosti, on odlucuje protiv nje. I protiv uzaludnog prolijevanja krvi. Generalu vojske Sjevera, Ulyssesu Grantu, salje pismo kojim se predaje. Spreman je na utamnicenje ili cak vjesanje. Mnogi listovi Sjevera upravo na to i pozivaju. No, vodjen sirokom Lincolnovom vizijom mira, Grant ne cini nista od svega toga. Mogao je Grant biti manje velikodusan. Mogao se Lee opredijeliti za anarhiju. Obje su strane bile umorne, isrcpljene i, sto je najgore, duboko ogorcene!
No, tog, devetog dana travnja, godine 1865, na maloj farmi pokraj Appomattoxa, dvojica zapovjednika protivnickih snaga nalaze se oci u oci, obojica polazu oruzje, oba velika vojnika opredjeljuju se za mir. Scena je, napisali su ocevici, bila dostojna povijesti. Po svom izgledu, dvojica su zapovjednika bila posve razlicita. Lee elegantan, u novoj uniformi, s macem koji mu je poklonila Virginia; Grant, odjeven nemarno, u uniformu obicnog vojnika. Obojicu je spajalo tek to sto ni jedan ni drugi nisu marili za politicku stranu sukoba. I jedan i drugi znali su da pravi uzrok ratu nikad nije ni bila neka apstraktna politicka doktrina ili povijesna teorija, vec robovlasnistvo. Mozda su, upravo stoga, uvjeti primirja i bili tako velikodusni. General Grant pustio je generala Leeja i njegove ljude na slobodu. Porazenim i izgladnjelim juznjacima odmah poslao 25.000 obroka, vratio ih kucama na rijec da se oruzja nece vise lacati i svakome dopustio da sa sobom povede svog konja. "Trebat ce vam, kad budete orali," bile su Grantove rijeci.
No, rat je jos bio daleko od kraja. Samo pet dana nakon primirja kod Appomattoxa, Washingtonom su bila razaslana tri atentatora. Jedan na Drzavnog tajnika, drugi na dopredsjednika, treci - slavni i omiljeni glumac John Wilkes Booth, pred vratima Fordovog kazalista, vec je cekao na predsjednika Lincolna. Napadi su trebali biti izvrseni tocno u 22:15. Drzavni je tajnik prezivio pet uboda nozem, napadac na dopredsjednika u zadnji se trenutak predomislio, Boothov metak nasao je svoju metu. Iduceg jutra, predsjednik Lincoln lezao je mrtav. Tijekom iduca dva, kaoticna tjedna, zemlju su potresala nezamisliva previranja i neopisiv bijes. Miru, ionako krhkom, prijetio je slom. Spasila ga je, a u konacnici i cijelu zemlju, mudrost obiju strana. Lee je osudio ubojstvo Lincolna i pozdravio ukidanje robovlasnistva. Sjever se nije osvetio Jugu, niti trazio uvodjenje ostrih mjera. Ostatak vojske Juga se predao, a general Lee ih raspustio kucama ovim rijecima:"Budete li tako dobri gradjani kao sto ste bili vojnici, dobro ce vam biti i uvijek cu se ponositi vama." Lincolnove zadnje rijeci bile su:"Nikakvih kazni, nikakvog progona. Moramo opet postati zemljaci."
Malo pomalo, Jug i Sjever postat ce jedno. Proces pomirenja trajat ce generacijama. Unisteni Jug trebat ce ponovno izgraditi. I nista nikad nece opravdati brutalnu nepravdu nanesenu crnim Amerikancima. Zemlja se i danas trudi te rane zacijeliti. No, nju, tu zemlju, nije na kraju rata odredio pucanj jednog atentatora, vec pomirljivi duh njenih celnika koji su je u miru vodili jednako snazno kao i u ratu, ratnika i politicara koji su premostili osobna razocaranja i bol srca i nastupili kao gradjani ne dviju zemalja nego jedne i na taj nacin doveli do njenog ujedinjenja.
U knjizi koja i nosi naslov "Travanj 1865; Mjesec koji je spasio Ameriku", autor, povjesnicar Jay Winik, na samom pocetku istice da Sjedinjene Drzave i "nisu rodjene prirodnim putem, da su rezultat tinte i papira, djelo odvjetnickih i drzavnickih ruku, da Ustav nigdje ne govori o naciji, o vjecnom trajanju Unije te da su Amerikanci ionako imali dugu 'secesionisticku tradiciju' koja je zapocela jos za onih prvih dana kolonijalnog naseljavanja."
I ocevi-utemeljitelji Amerike, ljudi poput Georgea Washingtona, Johna Adamsa i Thomasa Jeffersona, privatno su izrazavali sumnju u to da ce Sjedinjene Drzave pozivjeti i stotinu godina. Vjerovali su da su udaljenosti pregoleme, razlike prevelike. Gradjanski je rat to gotovo bio i potvrdio.
Zadnjih dana rata, buducnost nacije bila je stavljena na vagu. Ne, tog travnja 1865, buducnost zemlje nije odredio niti metak atentatora, niti neka kataklizmicka bitka, neki Armageddon, niti gerilski rat, niti niz odmazda, vec velikodusnost, pravednost i pruzena ruka. Amerika je, tog davnog mjeseca, dobila svoju drugu sansu!