"Najzagonetnije rijeci u, inace, vrlo deklarativnoj Deklaraciji o nezavisnosti, rijeci su, koje se na letimican pogled cine varljivo jasnima: potraga za srecom", rijeci su kojima, na tu temu, zapocinje esej novinara Jacka Hitta. Poduzetna, zvucna fraza koja najslavniju recenicu dokumenta vodi ka njenom velicajnom zakljucku: "Samorazumljivima drzimo ove istine: svi su ljudi stvoreni jednakima, njihov ih je Stvoritelj obdario odredjenim neotudjivim pravima, medju kojima su zivot, sloboda i potraga za srecom".
Ali sto to, zapravo, znaci - potraga za srecom!, pita Hitt. Autor Deklaracije, Thomas Jefferson (mladom Jeffersonu je, naime, bila povjerena zadaca pisanja Objave upravo zbog "ljepote i lakoce njegovog izrazavanja"), nije u svojim privatnim zapisima ostavio adekvatno objasnjenje. Cin "potrage za srecom" danas zvuci hedonisticki. Istina, dobar dio konteksta u kojemu je Jefferson pisao, postao je suhoparna povijest. Imala je fraza jedan prepoznatljivi ton, onaj vezan uz rijeci "zivot, sloboda i svojina". Mnogi su ih mozda i prepoznali kao rijeci Johna Lockea, iz njegove Druge rasprave o vladi, napisane 1690. godine, kao slavni pokusaj filozofa da objasni moralnu nuznost "Slavne revolucije", kojom je svrgnut engleski kralj Jakov drugi.
Obrazovani kolonisti znali su da je John Locke bio vodeci svjetski mislilac o radikalnoj, novoj teoriji "prirodnih prava", teoriji prema kojoj su izvjesna prava prirodna, pripadaju svakome i vlada ih ne moze krsiti. Ocevi-utemeljitelji americke nacije nadugacko su i nasiroko, u Deklaraciji i u Ustavu, raspravljali o Lockeovoj filozofiji. Prirodna su prava bila sastavni dio racionaliziranja za stoljece dugi pomak vlasti u Engleskoj, s apsolutnog monarha na mocnu aristokraciju. Najsnaznije sredstvo u sprijecavanju zadiranja kraljevske, autokratske vladavine, bila je svojina. Raspolaganje njome bilo je pak kraljevo najsnaznije sredstvo za nadziranje zivota njegovih ljudi. Preuzimanjem vlasti i prenosenjem dobrog dijela nje na Parlament, aristokracija je u svojini nasla svog najveceg saveznika. Locke je u svojini vidio najcvrsci bedem u zastiti slobodnog pojedinca.
Uhu kolonista milo su zvucale konacne rijeci Deklaracije. I najskromniji je farmer, barem u gramatickom smislu, no sto je jos vaznije - potencijalno, mogao dostignuti status aristokrata. Svim je ljudima, ne samo onima visoka roda, priznato da su stvoreni jednakima. Zasto se onda Jefferson nije jednostavno posluzio Lockeovom rijecima "zivot, sloboda i svojina" i njih "ubacio" u Deklaraciju umjesto rijeci "zivot, sloboda i potraga za srecom"? Neki vjeruju da je on to manje-vise i ucinio. Kolumnist William Saffire kaze: Cijela je zagonetnost Jeffersonovih rijeci - potraga za srecom, potekla od obicnog eufemizma! Eufemizma?, pita Jack Hitt. Je li Jefferson doista samo pokusavao naci jedan blazi, ljepsi sinonim za "svojinu"? Sastavljaci americkog Ustava vjerovali su, kao sto je to i John Locke, da se vlade osnivaju za zastitu dobrog i produktivnog gradjanina - njegovog zivota, slobode i svojine.
Mnogi, medjutim, vjeruju da je Jefferson americki ideal zelio usmjeriti i usredotociti na nesto vece. On je Lockeovu obranu svojine ozenio za drevni grcki ideal individualnog ispunjenja. Za klasicne autore, "sreca" je bila filozofsko, cak estetsko zadovoljenje koje pojedinci mogu postici kad im je omoguceno da slobodno ispituju i istrazuju raspon svojih prirodjenih sposobnosti i darova. Ako Amerikanci, kaze Jack Hitt, tako navikli na naslijedjene privilegije nad cijim znacenjima ili vrijednostima se rijetko zamisle, Jeffersonove rijeci nalaze zagonetnima, to nije slucaj s drugima.
Kad je, u Deklaraciji o nezavisnosti, procitao rijeci "potraga za srecom", cehoslovacki filmski redatelj Milos Forman, navodi Hitt, rekao je:"Tocno znam sto su mislili kad su te rijeci napisali. Ne znace one pravo na srecu, koja ne postoji, vec pravo da ju se trazi. Oni poput nas", dodao je Forman, "koji nisu rodjeni u Americi, znaju kako Ameriku stvarno cijeniti."