Akbar Ahmed, antropolog i bivši veleposlanik Pakistana u Sjedinjenim Državama, je u rujnu 2001. tek došao na položaj direktora Odjela za islamske studije na Sveučilištu American u Washingtonu. Kaže da je odmah bio svjestan da će ljudi poput njega morati pokušati premostiti jaz koji se stvorio između Amerikanaca i ljudi muslimanske vjere. Profesor Ahmed kaže da se često ignorira činjenica da su u islamskom svijetu mnogi bili potreseni zbog žrtava u New Yorku i Washingtonu, te da su u gradovima poput Kaira ili Teherana bile organizirane javne molitve za žrtve iz Svjetskog trgovinskog centra i Pentagona: "Simpatije su, naravno, vrlo brzo nestale, nakon što je počeo rat protiv terorizma. Amerika je napala Afganistan, zaglibila u Iraku. Pakistan je prvo bio vrlo pro-talibanski orijentiran, nakon toga bila je izražena podrška Americi… Ljudi su osjećali da je strašno to što se u Americi dogodilo, ali nije im bilo drago što je njihova zemlja, Pakistan postala umiješana u rat protiv terorizma. U Pakistanu je u posljednjih osam godina poginulo na tisuće ljudi, vojnika i civila, u tom ratu protiv terorizma. Pakistan je prije rujna 2001. bio razmjerno stabilna zemlja, a sada više nije".
Arapska novinarka Nadia Bilbassy bila je televizijska dopisnica iz Najrobija u Keniji. Ona ovako opisuje reakcije njezinih kolega: "Postojalo je suosjećanje za žrtve. Međutim, nakon izvjesnog vremena, napad je bio tumačen u svjetlu američke vanjske politike. Iako al-Qaidu nitko od meni poznatih nije podržavao, postojalo je jedno tiho zadovoljstvo da je ta grupa na izvjestan način 'probudila' Ameriku, rekavši joj – vi ste supersila koja je na strani Izraela, koji je okupirao našu zemlju, Palestinu…"
Američki novinar Roy Gutman je u jesen 2001. radio za tjednik Newsweek. Kada je u pitanju Afganistan, gdje je al-Qaida pripremala terorističke napade na Ameriku, Gutman kaže da su situaciju u toj zemlji ignorirale i Clintonova i Bushova administracija: "Na žalost, ta se dva naša predsjednika nikada nisu posvetila analizi situacije u toj zemlji. Pristup vanjskoj politici bio je vrlo stranački – poduzimale su se inicijative za koje se smatralo da će povećati popularnost konkretne vlade, predsjednika, odnosno stranke. Najveća pouka 11. rujna zato glasi – američka vanjska politika treba biti vođena nacionalnim, a ne stranačkim interesima".
Za ispravljanje takvih pogrešaka potrebne su godine – kaže Roy Gutman: "Prvo, treba biti strpljiv. Drugo, morate odrediti ciljeve, te strategiju i taktiku kojima ćete ih postići. Clintonova vlada nije u borbi protiv terorizma imala ništa od toga. Bushova administracija nije pak imala ozbiljnu strategiju. Sada je situacija drugačija. Izvršena je, pod utjecajem Bijele kuće, reorganizacija strategije".
No, kaže Roy Gutman, danas je problem to što je američka javnost sve manje 'zagrijana' za rat protiv terorizma. Sve je više stručnjaka koji tvrdi da se taj rat ne može dobiti. Međutim, ovaj američki novinar kaže da se od misije u Afganistanu ne može tek tako odustati. 'Predsjednik se ne može povoditi za anketama, razmišljati isključivo o tome što je popularno, a što ne. Obrana od terorizma je dugotrajni projekt, i upravo svijest o tome predstavlja glavno naslijeđe 11. rujna – rekao je Roy Gutman.