<!-- IMAGE -->
“Relativno sam novo ime na sceni, ali za projekt se, ako baš hoćete, pripremam već godinama,” daje odmah na znanje Cliff Rames, čiji otac je u Ameriku došao iz Hrvatske, sa Murtera, kao Rameša. Strast za vino Cliff je imao, kaže, još i prije nego što je išta znao o vinima. Sate i sate bi provodio u vinskim trgovinama, okretao boce u rukama, fasciniran njima pomno čitao etikete, pitao se kakvog je ovo ili ono vino okusa.
Mislio je u jednom trenutku da je kulinarstvo ono što ga zanima, mislio da želi postati chefom, i upisao se na French Culinary Institute, u New Yorku. No, više od samog kuhanja privlačilo ga je sljubljivanje hrane i vina i... pogađate kamo ga je to odvelo - u vinsku školu istog instituta. Svako ljetovanje u Hrvatskoj, s obitelji, bilo je za njega prilika i da kuša hrvatska vina, najčešće domaća, kod raznih ljudi, u raznim kućama, iz raznih vinograda.
Veza sa zemljom, činjenica da je vino izraz terroira, da je u njemu sadržana cijela priča o mjestu s kojega dolazi, da su u njemu romantika, poezija... i Cliffu je u jednom trenutku bilo potpuno jasno – vino je ono čime se želi baviti u životu! I vratiti se korijenima, posvetiti hrvatskim vinima.
Cliff je danas "Certified sommelier" u legendarnom njujorškom hotelu Plaza. Nudi li gostima tog luksuznog hotela i hrvatska vina? Nažalost, ne, ne još, ali radi na tome, odgovara. Prije otprilike tri godine počeo se ozbiljno pripremati za ulogu promotora hrvatskih vina. Kako?
Prvo, temeljito istraživao hrvatska vina, kako bi mogao s autoritetom govoriti o njima, putovao u Hrvatsku i upoznao se s vinarima, a i ljudima koji donose odluke i onima koji kreiraju javna mišljenja, prikupio što je moguće više informacija i onda počeo koristiti prednosti Interneta, konkretno - društvenog networkinga, i na taj način Amerikance upoznavati s hrvatskim vinima.
“Sve to radim iz ljubavi, za svoj gušt, u slobodno vrijeme, ne za novac, nitko me ne plaća, naprotiv, projekt financiram iz vlastitog džepa. Zato što to želim i zato što volim Hrvatsku i njena vina. Vjerujem da Hrvatska treba biti igrač na svjetskom vinskom tržištu i trudim se, kaže Cliff, da dođe do toga.
Da budem,” dodaje malo u šali, više u zbilji, “glas diplomacije, logike i razuma, da ljudima objasnim zašto trebaju piti i hrvatska vina. U svakom slučaju, jedan neutralan glas, nisam proizvođač, nisam uvoznik, nisam distributer, nitko mi ne može reći – ah, činiš to da bi bolje prodao, nemam u tome nikakvog financijskog interesa. I želim da tako ostane. Želim pomoći onima koji prodaju vino da prodaju još više, na više mjesta, većem broju ljudi. Jedini način na koji to mogu postići s punim kredibilitetom, taj je da nemam izravnog financijskog interesa.”
<!-- IMAGE -->
Cliff je, potkraj prošle godine, u Hrvatskoj proveo dobar dio vremena. Što je saznao iz susreta s vinarima, i drugima, kakva je stekao iskustva?
“Prvo što sam zamijetio bilo je da u vinarima, a upoznao sam ih lijepi broj, sve ključne vinare u vinorodnim područjima Slavonije, Moslavine, Plešivice, Istre, Dalmacije [nažalost, priznaje, nije stigao do Dubrovnika, Međimurja, Baranje... bit će i to, čim prije], da u njima postoji istinska ljubav i strast za proizvodnju vina. Meni je to bila potvrda za ono što želim - predstavljati ljude u kojima je toliko entuzijazma za ono što rade, promicati njihova vina.”
Većina je, dodaje Cliff, i izrazila želju da bude zastupljena na američkom tržištu svojim proizvodima. Na putu tome, međutim, stoji ozbiljna prepreka – cijena. Cliff objašnjava:
Hrvatska je, mislim, u prijelaznom razdoblju. Zadnjih godina na njenom je tržištu sve više vina iz uvoza, iz Čilea, Španjolske, drugih zemalja, prodaju se po cijenama nižima od domaćih vina. Tržište se mijenja. Neki lokalni vinari su u prošlosti govorili – što će mi glavobolja oko izvoza kad sve mogu prodati doma. Takav mentalitet postaje staromodan sada, jer ljudi otkrivaju da butelju lijepog vina iz Čilea mogu kupiti za 50 kuna, a za 50 kuna dobit će hrvatsko vino tek vrlo osrednjeg kvaliteta. Požele li nešto vrhunsko, iz vlastite zemlje, moraju se isprsiti sa 200, 300 kuna! To je čista ludost, kaže Cliff.
Hrvatski će se vinari odjednom naći s puno neprodanog vina. Trend je to koji su osjetile druge zemlje, sad je to Hrvatska. “Trend će se nastaviti u njoj i stvoriti velike probleme vinarima ukoliko nema strategije za izvoz vina, a za izvoz će zacjelo postati zainteresirani, s punim podrumima neprodanog vina. Eh, sad, u toj jednadžbi problem će uvijek biti cijena, jer Hrvatska je mala zemlja, jer je mala njena vinska proizvodnja, jer se puno toga obavlja ručno i... visoka cijena je, razumljivo, odraz svega toga.”
Ali kako prodavati vino, iz Amerikancima relativno nepoznate vinske zemlje, za 40, 60 dolara?
“Mora ga ‘prodavati’ njegova kvaliteta. Mora postojati onaj ‘wow’ faktor...Wow, potrošio sam 40 dolara na ovo vino i ono je basnoslovno, nezaboravno! Ako je zbog puno ljudskog rada, posebne brige, male proizvodnje, njegova cijena visoka, onda ono mora biti iste kvalitete, ako ne i bolje, od vina iz Italije, Francuske, Čilea... koje košta isto 40 dolara. Ja ne mislim da su hrvatska vina dostigla tu razinu, ne još, i smatram da još puno treba raditi da bi se opravdala cijena od 20, 25, 40, 60 dolara i da bi ta vina našla svoje prirodno mjesto na tržištima.”
Poput Kreše Petrekovića, i Cliff Rames vidi potrebu za takozvanim “gateway” vinima, “pristupnim,” osnovnim, po cijeni od 15 do 20 dolara. Ali ne bilo kakvim vinima... “Nego vinima koja su prava prezentacija jedne dobre sorte, mjesta odakle su potekla, njihova terroira, vina koja imaju karaktera. koja će nekome tko nikad nije probao hrvatska vina pokazati što može očekivati iz Hrvatske, po cijeni koja je prihvatljiva. Toga još nema.” Ima ih, možda, par, ispravlja se Cliff.
Poput vina Pelješac, vinarije Dingač. Ili vino Plavac. Neće vas oboriti s nogu, ali za 14 dolara časno predstavljaju sortu. Potrebno je, vjeruje Cliff, više takvih vina. Kad Amerikanac prvo proba jedno vino od 14 dolara i ono mu se sviđa, dalje će Cliff, pit će ga neko vrijeme i onda reći: Da probam i nešto od 20 dolara. Poslije toga, za neku posebnu priliku, reći će – da probam i ovo hrvatsko od 40 dolara.
Tako se, naglašava Cliff, ljude privlači, odgaja, angažira. “A početi s vinima u cjenovnom rangu od 40 dolara, to je isto kao i postavljanje kola ispred konja.” No, i obrnuto je opasno, upozorava Cliff, izaći s preniskom cijenom. To se u zadnje vrijeme događa sa Čileom i Argentinom. Gotovo da su došle na glas kao zemlje koje proizvode jeftino vino, u doslovnom i prenesenom smislu. Za njih postaje teško prodati butelje po cijeni od 40, 60 dolara, jer kad ljudi misle na Čile i Argentinu, misle na vino od 10 dolara. To je ono, kaže Cliff, što većina očekuje iz tih zemalja.
Istinski poznavatelji i vinski pisci, oni će dati 40, 50 dolara za butelju vina iz tih zemalja, ali prosječni kupac neće, jer u kontekstu Čilea i Argentine ne razmišlja na takav način, ne misli na takva vina. Stoga je, naglašava Cliff, potrebna ravnoteža. Potrebna su uvodna vina koja će potrošača odvesti do drugih cjenovnih kategorija, do vina koja će, za svoju cijenu, ponuditi i pravu vrijednost i koja će privući potrošača da im se vraća.
Potrebna su i kvalitetna “pristupna” vina i ona vrhunska i jedna strategija koja će ta vina povezati i od njih učiniti dio općeg doživljaja. “Dugi put, nismo ni slučajno blizu kraja.” “No, postoje u Hrvatskoj neki pametni i domišljati ljudi, neki vrlo ambiciozni i fleksibilni vinari, koji razumiju o čemu se radi, koji žele biti ozbiljni ‘igrači’ i takvima ja i želim pomoći.
To je jedna nova generacija, naročito u Istri, koja je vrlo svijesna svog mjesta i svoje uloge u svijetu, putuju barem Evropom, odlaze na izložbe vina, svijesni su da, ukoliko žele biti konkurentni, treba mijenjati stari način razmišljanja. Ta poruka nije doprla do nekih drugih dijelova Hrvatske, Dalmacije, dijela Slavonije... još uvijek se razmišlja na način ‘ako mogu sve prodati lokalno, baš me briga za drugo.’” Mnoge, međutim, izvoz ipak zanima. Neke trenutno privlači - Azija.
Ali, zašto je važno da se prvo pojave na američkom tržištu, da zadovolje američkog potrošača?
Zato što je, odgovara Cliff kratko, “investirati u Aziju, bez osvajanja prvo američkog tržišta, isto što i graditi kuću na grani drveta koje nema korijenja.” Inače, dodaje on, Azija je OK, pod uvjetom da je ona, naravno, dio jedne šire strategije hrvatske vlade i hrvatskih vinara koja prvo uključuje važna tržišta Velike Britanije, Njemačke, drugih evropskih zemalja i, normalno - Sjedinjenih Država.
U Americi, sve je veći broj mladih sommeliera koji su silno željni novih otkrića, nekog uzbudljivog, novog “tajnog nalaza.” “Osim toga, ako niste priznati od ‘mainstream’ tiska u Sjedinjenim Državama, onda ne postojite na radaru većine vinskih kupaca. U Aziji je veliki potencijal, naročito u Japanu, Kini, moguće Indiji... Hrvatska bi vina svakako trebala biti na raspolaganju svima koji ih žele kušati. Ali ne pod cijenu nekih drugih tržišta. Uopće mi nije jasna ideja koja zanemaruje razvoj prvo američkog, britanskog, njemačkog tržišta. Po meni, uspiju li i dokažu li se hrvatska vina na američkom tržištu, prvo, onda je cijena marketinga na drugim mjestima daleko manja, jer već su provjerena, već uživaju vjerodostojnost koja je došla s priznanjem u Sjedinjenim Državama.”
Varaju se oni koji vjeruju da je američko tržište pokriveno, obrađeno i etablirano, da mu pomoć ne treba. Pa da ono malo marketinških resursa, koliko je na raspolaganju, treba sada usmjeriti na Aziju. Takvo razmišljanje samo nanosi veliku štetu brendu.
“U New Yorku, samo šačica restorana i trgovina nudi hrvatska vina i to zahvaljujući isključivo stalnom dodijavanju i moljakanju par lokalnih uvoznika. U Kaliforniji samo jedan je uvoznik koji u svoju paletu vina uključuje i neka hrvatska. Jedan u Chicagu. Jedan pokušava u Portlandu, u Oregonu.
U cijeloj Americi nema nikog drugog, nećete naći hrvatska vina u trgovinama Philadelphije, Miamija, da ne nabrajam dalje, lista je duga. Američko tržište za hrvatska vina sve je samo ne ‘established.’ A po mojem mišljenju, Amerika je Holy Grail, Sveti Gral, kad te priznaju u Americi, onda si na vinskoj karti svijeta!
Želi li hrvatska vlada, i hrvatski vinari, američko tržište uzeti ozbiljno, onda mu ozbiljno moraju pristupiti i ozbiljno u njega investirati.” Malo sad na temu hrasta... Njegova je aroma Amerikancima draga. Hrvatskim vinarima se zamjera da za barrique pokazuju malo previše entuzijazma? Činjenica jest da Amerikanci vole hrast. No, mislim da je taj trend – hrast kao međunarodni stil – dostigao svoj vrhunac i da počinje slabiti.
Veliki je broj sada, recimo, kalifornijskih proizvođača Chardonnaya koji počinju više naglašavati voćnost u svojim vinima. Primijetio sam da se u Istri, ali i u drugim područjima Hrvatske, stil također stabilizira. No, još uvijek je puno vina koje se previše oslanja na hrast, naročito u Dalmaciji. Čini se, svatko želi staviti ‘barrique’ na svoja vina. Ako imate dobro vino, ne treba vam puno hrasta. A ako ga koristite, onda njegova aroma mora biti diskretna i integrirana.
<!-- IMAGE -->
Općenito govoreći, hrastom se često pokušava maskirati vino koje nije zanimljivo, ali taj trik ne pali kod kritičara i vinskih pisaca, brzo proniknu takva vina.” Dakle, samo, kako to kažu – poljubac hrasta, to je i Cliffov savjet hrvatskim vinarima. Jer, zašto prikriti, pita on, prekrasne voćne note, potencijal terroira, kamena i mirisnih trava u dalmatinskim vinogradima, zašto tu ljepotu “utopiti” u drvetu? Baš naprotiv, želite je svima pokazati.
Osim toga, dodaje Cliff, hrastova je bačva vrlo skupa pa onda i cijena vinu mora biti primjerena. Time proizvođač sâm sebi oduzima dio tržišta jer veliki broj ljudi sebi ne može priuštiti ta skupa vina.
Koja hrvatska vina imaju u Americi, i ne samo u njoj, najbolje izglede?
“Osobno, smatram da Hrvatska, ukoliko ostatku svijeta želi biti jedna zanimljiva vinska zemlja, mora promicati i mora ulagati u svoje autohtone sorte. Ima dosta hrvatskih vinara koji proizvode lijepi Chardonnay i Merlot i Cabernet Sauvignon... i to je u redu, ali to je neće učiniti zanimljivom vinskom svijetu, svijetu ljubitelja vina koji su i veliki znalci i pomalo umorni od Chardonnaya i Merlota i Cabernet Sauvignona. Ono što će pobuditi njihovu radoznalost, to je jedno divno vino zvano Malvazija ili Plavac mali... da probam, reći će, zanimljivo je! To mora, dakle, biti vino koje govori ‘Ja sam iz Hrvatske, ja jesam Hrvatska.’ Zvijezde showa moraju biti hrvatske sorte, to je jedini način da Hrvatska bude zamijećena.”
Cliff je u pravu kad kaže da vino mora biti pustolovina, da mora biti proces otkrivanja. Ono čovjeka vodi na jedno divno putovanje svijetom, a ako pije samo Merlot koji je isti kao Merlot iz Kalifornije ili bilo kojeg drugog područja, onda se nije maknuo dalje od kuće, od svog praga.
“Ako probate Debit, iz Skradina, ili Pošip, s Korčule, onda ‘kušate’ i mjesta porijekla tih vina, jer ona nude nešto osebujno i jedinstveno, i takvo vino onda, za vinoljupca, postaje otkriće, pustolovina.”
Ključ je, ponavlja Cliff, promicati autohtone sorte. Kao tri glavne u Hrvatskoj vidi Plavac mali, Malvaziju istarsku i, “zašto ne – Graševinu, ima u njoj puno potencijala.” A onda dalje.. “Smatram da je Babić izuzetno zanimljiva sorta, s jednakim potencijalom, ako ne i većim, od Plavca. No, da bi dostigao svoj puni potencijal, s Babićem još ima dosta posla.
U pravim rukama, međutim, od njega se može proizvesti vino svjetske klase, vino koje bi uzbudilo mnogog potrošača. Pošip je, naravno, isto vrlo zanimljiva sorta, također Grk, nitko ovdje nije čuo za njega, Žlahtina bi mogla biti vinho verde, hrvatska verzija. Za one koji cijene i poznaju vina, Hrvatska bi doista mogla biti jedan fascinantan doživljaj. Ali, treba još puno toga napraviti.”
Je li vidio za svog posjeta spremnost da se zasuču rukavi?
“Ono što sam primijetio, to je da postoje dva tabora vinara... Oni koji misle ‘Pravim vino onako kako ga pravim, ako ti se ne dopada, baš šteta, mogu ga prodati ovdje, dobiti cijenu, ništa me drugo ne zanima.’ I drugi tabor koji ja zovem novom generacijom vinara, moguće djeca onih prvih, koji sada preuzimaju vinograde i vinarije u svoje ruke i koje Zapad jako zanima, žele biti dio vinskog svijeta i svjetske vinske kulture. Dobro znaju da treba mijenjati stare pristupe proizvodnji vina i formiranju cijena.
Mislim da će oldtajmere, u konačnici, samo tržište učiniti irelevantnima i ostaje nova generacija koja, za svoja vina, traži i koja je željna priznanja, ne samo u Hrvatskoj nego i u Americi, Italiji, svugdje.” U tome će, smatra Cliff, cijena i dalje biti barijera, pogotovo u kontekstu slabog američkog dolara i cijene hrvatskih vina u eurima.
“Kako to riješiti, to ne znam...promijeniti način proizvodnje, način razmišljanja, cjenovnu strukturu... ne znam, ali ako cijenu nije moguće mijenjati, jer je proizvodnja mala, u tisućama, a ne u milijunima boca, poput Argentine, Čilea pa i Portugala, zemalja koje imaju ogromne površine pod vinogradima, puno više zemlje, puno više resursa, Hrvatska to nikad neće biti, onda kvaliteta vina apsolutno mora opravdati cijenu od 20, 40, 60 dolara, ona moraju biti usporediva s drugim vinima u istoj cjenovnoj kategoriji, ako ne i bolja!
Mala proizvodnja Hrvatsku će uvijek stavljati u jednu drugu kategoriju i to je u redu, pod uvjetom da kvaliteta opravdava cijenu i da cijena opravdava kvalitetu.” Ali, ima još nešto...
“Mora doći do veće suradnje, većeg i bolje komuniciranja među hrvatskim vinarima. Nešto lijepo se, primjerice, događa u Istri. Formirali su svoju udrugu, vinari se redovito susreću. Udruga vinara i vinogradara “Vinistra” svake godine izlaže svoja vina. Pokrenuli su program osiguranja kvalitete, strog sustav nadzora, prate sva vina i dodjeljuju oznaku “Istarska kvaliteta” za ona najbolja. To je vrlo, vrlo napredan program za Hrvatsku, program koji treba pozdraviti, priznati i početi primijenjivati u drugim dijelovima Hrvatske jer predstavlja model za budućnost.
Dopušta vinarima da uče jedni od drugih, da razmjenjuju iskustva, ali i da budu odgovorni za kvalitetu svoja vina. Pa ako izvjesni vinar, ili vinarija, ne zadovolje određeni standard, onda izostaje oznaka kvalitete, u protivnom, to bi štetilo ugledu i imidžu drugih proizvođača.”
Što se kvalitete tiče, hrvatskih vina općenito, dodaje Cliff, ona je sve bolja, potencijal sve veći. Ono čemu se sada treba još više posvetiti to je – postojanost kvalitete. Postoje, naravno, čimbenici koji su izvan naše ruke, ali mora postojati bolja, čvršća kontrola.
Cliff ističe i model Udruge Plavac mali – Zagreb... “Nisu je osnovali proizvođači nego skupina ljubitelja Plavca, skupina potrošača. Iz tog je razloga ona možda još važnija, jer predstavlja potrošača. Kad proizvođač kaže ‘ovo vino je sjajno, pijte ga,’ imajte na umu da je to njegova ‘beba,’ ali kad osoba koja kupuje njegovo vino, jer je ono dobro, jer ga voli, i onda kaže ‘ovo vino je dobro, pijte ga,’ ta osoba ima više kredibiliteta, jer nema izravnog interesa. Samo toplo drugima preporuča.”
Nešto poput ZAP-a, udruge Zinfandel Advocates and Producers, koja na prvo mjesto i stavlja potrošača! Vinari, ali i oni, u Zagrebu, koji imaju moć donošenja odluka, moraju se probuditi, upozorava Cliff, moraju shvatiti da postoji ogromna potreba za kreiranjem marketinškog programa sa ciljem promidžbe hrvatskih vina na stranim tržištima. Takvog programa nema. Nekolicina u Hrvatskoj koja to pokušava još nema uspjeha.
“Ako Hrvatska želi biti igrač na svjetskom tržištu vina, onda je stvaranje takvog programa nužno, obavezno, neizbježno, ne može se dalje bez njega! Bez njega, preostaje samo usmena predaja. A s takvom strategijom, vina male proizvodnje bit će kratkog dometa.”
Cliff navodi primjer Južne Afrike – progresivan program unutar kojega postoji i porezna struktura, od svake prodane butelje vina pet ili deset centi ide u zajednički fond, u svrhu marketinga, i model članstva, koji Cliff također sugerira kao moguće rješenje - svaka vinarija plaća godišnju članarinu, novcem iz tog fonda financira se marketing na stranim tržištima.
Zanimljiv program, koji bi i Hrvatska, kaže on, trebala uzeti u razmatranje. Austrija ima nešto slično, navodi on, i Čile, Španjolska, Portugal... takav se model za njih pokazao vrlo uspješnim zadnjih godina.
“Njihov sam model i imao na umu kad sam odlučio pokrenuti ovaj svoj projekt, winesofcroatia. Dobro sam proučio primjere Čilea, Španjolske, Mađarske, Grčke... način na koji te zemlje agresivno izdaju bujicu promotivnog materijala, obilje informacija, organiziraju ciljane degustacije, u New Yorku, diljem Sjedinjenih Država, redovito se i bogato pojavljuju na sajmovima i izložbama, redovito se pojavljuju u novinama, specijaliziranim vinskim časopisima, medijima, preko Interneta, čine ekstra napore u predstavljanju svojih vina... svojih vina, svoje gastronomije, svojih zemalja. Tim putem i ja želim ići, ali doći će trenutak kad ja sâm to više neću moći.
Mora postojati nešto drugo, osim mene i osim ljudi poput Kreše Petrekovića ili Daniela Pedisicha i samo još par drugih koji se, uz uvoz, moraju baviti i promocijom Hrvatske kao vinske zemlje, reklamiranjem, iz vlastitih džepova, hrvatskih vina. Plaćanjem iz vlastitih džepova čak i za uzorke vina, vina koje bi trebalo biti dio marketinške strategije – tisuću, recimo, boca vina svaka bi vinarija trebala staviti na stranu za potrebe reklame i marketinga, tako posluju vinarije diljem svijeta.
Hrvatska mora istupiti, kao zemlja. S njom, i svi vinari, koji će reći: Idemo svi zajedno, da udružimo resurse, da osmislimo strategiju, da nas drugi čuju. Ja se nadam da ću svojim projektom malo uzdrmati stablo. Zamislite što bi sve mogli postići zajedno!”
Ono što bi Cliffu pomoglo, ono o čemu sanja i čemu se nada, bilo bi osnivanje nekog fonda u Zagrebu, ili negdje drugdje u Hrvatskoj, kojemu bi se ljudi poput njega mogli obraćati s dobrim idejama i koji bi ljudima poput njega mogao reći – hej, željeli bismo da sa svojim web siteom krenete u ovom ili onom smjeru, želimo takav i takav marketinški pristup, podržat ćemo financijski izdavanje potrebnog materijala.
Cliffov winesofcroatia.com proradit će za par tjedana. Do tada – njegov Facebook, Twitter i blog. Društveni networking, dodaje on uz osmjeh, marketinški je model za budućnost! Wines of Spain imaju sjajan ured u New Yorku koji obavlja fenomenalan posao. Wines of Portugal su na Facebooku.
“Ono što me malo ljuti to je da Wines-of Portugal Facebook ima dva puta više fanova od winesofcroatia....C’mon Croatia,” poručuje Cliff Rames, “we can do better!”