<!-- IMAGE -->
Priča o Rudolphu Valentinu - o tome kako je jedan momak iz južne talijanske pokrajine Apulija postao jedna od najvećih zvijezda nijemog filma i prvi muški seks-simbol Hollywooda - priča je koja se može mjeriti s bilo kojom melodramom Tinseltowna.
Rođen 6. svibnja 1895. godine, u mjestu Castellaneta, kao Rodolfo Alfonzo Raffaello Pierre Filibert Guglielmi di Valentina d’Antonguolla,majci Francuskinji i ocu Talijanu, Valentino je život počeo praćen nevoljama i problemima, ispadima i sitnim prijestupima, nastavio senzacionalistički, uvijek u središtu kontroverzija, završio ga rano i, iako u vezi s Polom Negri, u samotnosti, ali ne prije nego što je uspio zagolicati maštu milijuna žena diljem svijeta, postati oličenje “idealnog ljubavnika.”
Oca-veterinara Valentino je izgubio još kao dječak, star samo deset godina; veći dio svoje mladosti bio je zabušant, “niškoristi,” mamin dečko, slab u školi. Obitelj – majka i troje djece – našla se, nakon očeve smrti, u novčanim neprilikama. Završio je, na jedvite jade, Poljoprivrednu akademiju u Genovi, proveo neko vrijeme u Parizu, a onda, u jednom od rijetkih koraka koje je uspio sâm poduzeti, a koji će mu život promijeniti iz temelja, Valentino se otisnuo do New Yorka, 1913., kad mu je bilo 18 godina.
Budući da engleski nije još znao, jedini poslovi koje je mogao dobiti bili su oni slabo plaćeni – u restoranima, kao pobirač suđa, pomoćnik vrtlara... A onda nalazi posao uglađenog žigoloa u takozvanim “dime-a-dance” plesnim dvoranama, gdje, kao talentirani plesač, za novčić po plesu pravi društvo usamljenim damama.
Žene i muškarce koji su se tom profesijom bavili 20-ih godina prošlog stoljeća zvali su “taxi-dancers.” Za zaradu su plesali s gostima koji su u plesne dvorane dolazili sami, bez partnera. Jedino što je Valentino i imao od prvog dana po dolasku u New York, u Brooklyn , to su bile plesne vještine. I sklonost ka luksuzu.
Ono prvo ubrzo mu je omogućilo da od “salonskog besposličara” preraste u prilično uspješnog egzibicijskog plesača i “Signor Rodolfo” će dobijati angažmane u poznatim njujorškim cabaretima, nastupiti, zajedno sa zvijezdom vaudevillea Sophie Tucker, čak i za predsjednika Woodrowa Wilsona.
Ono drugo – sklonost ka luksuzu – dalo mu je poticaja i energije koji su mu, očito, nedostajali dok je živio u Italiji. Sklonost ka luksuzu ostat će u Valentinu do kraja njegova kratkog života – trošio je novac onda kad ga je imao, trošio nemilice i kad ga nije imao.
Na bunde od samurovine, krznom podstavljene bademantle, pozlaćene žilete, zlatne vadičepe, unajmljene Rolls-Royce automobile. Godine 1917., privlačni, lijepo građeni imigrant, maslinaste puti, stiže u Hollywood. Povremeno pomaže u jednoj garaži na Sunset Boulevard samo da bi imao prilike provozati se njime u nekom od skupocjenih automobila i bio viđen u njima.
Nakon nekoliko malih i beznačajnih uloga, mahom negativaca, Valentino 1921. dobija onu argentinskog gaucha, u filmu “Četiri jahača apokalipse,” nijemom filmu redatelja Rexa Ingrama. Samo nekoliko kratkih scena, u kojima iz Valentina, dok pleše tango, zrače melankolija i zabranjena strast i požuda, bilo je dovoljno da doslovno “upleše” u svijet filma, na velika vrata. Učinak se osjetio istog trenutka.
<!-- IMAGE -->
Gore, na velikom nijemom ekranu, bio je čovjek čije amurozne namjere nije mogao zadovoljiti tek nedužni, laki poljubac na obraz. Bilo je jasno da je Valentinova agenda uključivala nešto potpuno drugo. Unatoč onim smiješnim turbanima, ukrašenima draguljima, i onom ogromnom prstenju na rukama, žene je, pri pogledu na Valentina, hvatala nesvjestica, koljena su im doslovno klecala.
Ženama.
Muškarcima je taj “Latin lover” bio izravna prijetnja; budući da se s njim nikako nisu mogli identificirati, rugali su mu se, ismijavali ga, mrzili ga. Jedan je kolumnist pisao: “Mrzim njegov klasični antički nos i lice, mrzim njegov osmjeh, mrzim način na koji kosu zalizuje i češlja.”
Film “Četiri jahača apokalipse,” proizvodnja Metro Pictures Corporation, požnjeo je ogroman uspjeh, ostvarivši, za ono vrijeme nevjerojatnu, zaradu od četiri i pol milijuna dolara.
I preko noći napravio je zvijezdu od Rudolpha Valentina.
Ali film koji će Rudyja lansirati u stratosferu bit će “Šeik,” Georgea Melforda, snimljen, također 1921., za Famous Players – Lasky Company, od koje će kasnije nastati Paramount Picture Corporation. Ameriku, njen ženski dio, obuzela je prava “šeikmanija.” Reputacija Rudolpha Valentina kao blago opasnog novog vodećeg glumca bila je tim filmom zapečaćena! Publika, mahom ženska, opsjedala je kinodvorane, hrlila u rekordnim brojevima.
<!-- IMAGE -->
O čemu su i o kome sanjale žene tada, na samom početku drugog desetljeća 20. stoljeća? O snažnom, egzotičnom strancu, preplanule kože, prodorna pogleda! Valentinova je koža na kalifornijskom suncu brzo i lako tamnjela, ali u vrijeme kad je Ku Klux Klan bio na vrhuncu moći trebalo je paziti i na to da ona ne postane pretamna. Morala je biti dovoljno tamna da bi sugerirala egzotičnost jednog Arapa ili barem Južnoamerikanca, ali ne toliko tamna da bi filmskog gledatelja podsjetila na crnca. Stoga se Valentino uglavnom morao i kloniti sunca.
U filmovima je morao biti bijelac, ali njegove ruke morale su, za naglašavanje kontrasta, biti smeđe, tamne, kad njima dodiruje bijelo lice svoje junakinje. Bilo je to uvijek delikatno balansiranje, taktiziranje, i za Valentina i za cijelu ekipu šminkera.
Prije Valentina, zavodnika su igrali glumci poput Douglasa Fairbanksa, pravog k’o strijela, za kojega će Emily Leider, autorica biografije Rudolpha Valentina (“Dark Lover: The Life and Death of Rudolph Valentino”), reći: “Da bi taj odigrao ljubavnu scenu? Pa, prije bi iskočio iz aviona!”
Redatelj D. W. Griffith jednom je odbio Valentina, riječima: “Izgleda suviše strano. Nikad se neće dopasti ženama.”
Ha!
Muškarac “stranog izgleda” i bio je cijela poanta. Jer, kako je jedan časopis tada pisao: “Valentino ne izgleda kao vaš muž, ni slučajno ne izgleda kao vaš brat i nimalo ne liči na čovjeka za kojega vaša majka misli da je prava partija.”
Romantični idol milijunima žena, “čovjek koji je,” pisala je Emily Leider, “pomogao razdjevičiti Ameriku u godinama poslije Prvog svjetskog rata,” Valentino se sâm ženio dva puta, oba su braka bila katastrofa. Prva je supruga bila lezbijka, brak je navodno trajao šest sati, tad je ona zaključala svoja vrata; druga je njegovu karijeru gotovo sabotirala. Valentino se, naime potpuno prepustio njenoj dominaciji, ona je preuzela njegove poslove, diktirala zaradu, ugovarala za njega filmove. I ostavila ga onog trenutka kad je Valentino izrazio želju za osnivanjem obitelji i doma.
Za milijune žena u svijetu istinski donžuan, Valentino je u privatnom životu općenito imao komplicirane odnose sa ženama iako pridjev “kompliciran” možda i nije najbolji od izraza.
Autorica njegove biografije oslikava Valentina kao ne odveć seksualno aktivnog muškarca. Žene koje su bile s njim u vezi opisivale su ga više kao svog starijeg brata, još češće govorile da se ponaša poput malog dečka. Jedan glumac, blizak Valentinu, izjavio je: “Sve o čemu on razmišlja, to je – talijanska hrana.”
Nagađalo se puno o njegovoj seksualnoj orijentaciji, kolale glasine da su Valentinu bili draži muškarci. Rastjerivanju tih glasina svakako nije pomogao njegov napadan i kicoški način života kao ni činjenica da je pristao na reklamiranje jednog kozmetičkog brenda, plakao u javnosti više puta i uvijek bio u društvu nekog muškarca.
Mnogi su ga u medijima napadali, optuživali da je suviše ženstven za muškarca, zvali ga “ulickana maćuhica,” jadikovali zbog njegova negativna utjecaja na muškost Amerikanaca. Jednog je kolumnista Valentino čak izazvao na dvoboj, zbog uvreda. Na filmsko platno, međutim, Valentino je donio privlačnog, strasnog ljubavnika koji je u ženama budio fantazije o nekim mračnijim, zabranjenim užicima.
Za razliku od klinki koje će kasnije padati u masovnu histeriju zbog Elvisa i Beatlesa, Valentinove su obožavateljice bile svih uzrasta, najčešće ipak nešto starije i zrelije, s djecom, poslom, muževima, te je njihovo otvoreno pokazivanje seksualne energije bilo po društveni red puno subverzivnije.
Valentina je, međutim, istinski zanimalo snimanje dobrih filmova. Ne samo onih koji su bili laka zabava i koji su izvlačili profit na njegovoj popularnosti i imidžu neodoljivog zavodnika. Za svoju (filmsku) reputaciju “Latino ljubavnika” Valentino je govorio “cijela je ta stvar lažna i umjetna.”
Marcello Mastroianni, koji je i sâm ponešto znao na temu “Latino ljubavnika,” rekao je jednom prilikom za nezgodan položaj u kojemu se našao Rudolph Valentino: “Ako vam drugi stalno govore da ste najveći zavodnik, idealni ljubavnik, kako je onda moguće ljubav voditi s tolikim teretom na leđima.”
Valentino je umro 23. kolovoza 1926., u 31. godini života. Sve skupa, u glavnim ulogama, snimio je 14 filmova. Uz “Četiri jahača apokalipse” i “Šeika,” valja spomenuti još i filmove “Šeikov sin”, “Krv i pijesak”, “Mladi radža”, “Orao” i “Monsieur Beaucaire.”
U šoku koji je izazvala njegova iznenadna i prerana smrt (upala slijepog crijeva i puknuće čira doveli su do peritonitisa i upale pluća), najmanje su dvije žene počinile samoubojstvo, žene diljem Amerike bile u dubokoj žalosti, preko sto tisuća ispunilo ulice New Yorka za njegova sprovoda.
Sve je to samo pridonijelo mitologiji rođenoj oko Rudolpha Valentina i stvaranju svjetskog kulta. Kao i ona misteriozna “Dama u crnome,” koja će godinama, na godišnjicu njegove smrti, donositi ruže na grob Valentina. Njen identitet bit će otkriven pedesetih godina.
Ditra Flame.
Kad je ona, kao 14-godišnjakinja, ležala u jednoj njujorškoj bolnici, ozbiljno bolesna, Valentino i ona svečano su obećali jedno drugome da ukoliko ona umre prije njega, on će na njen grob donositi ruže svakog dana. A ukoliko bi on umro prije nje, sve što je Valentino, filmski idol, tražio od Ditre bilo je da nikad ne zaboravi da je samoća bila i jedan od njegovih najvećih strahova.
Oko tjedan dana prije smrti, Valentino je ručao sa H. L. Menckenom, znanim američkim novinarem, esejistom, satiričarem i oštrim kritičarem američkog života i kulture. Vodila su njih dvojica niz drugih razgovora koji će Edoardu Balleriniju i poslužiti za snimanje filma “Good Night Valentino,” prikazanom 2003. godine na filmskom festivalu Sundance.
Nakon tog zadnjeg susreta i razgovora s Valentinom, neposredno pred njegovu smrt, tijekom kojega će Valentino, kao što je već neko vrijeme činio, otvoreno pokazati da je bio frustriran i nezadovoljan svojim statusom i mjestom, Mencken, koji nikada nije vidio niti jedan Valentinov film, pisat će za njega: “Iskren i nepokvaren, ali zabrinut i uznemiren, dječački prostodušan i simpatičan, ali strahom ispunjen. Njegov je govor jednostavan, ali elokventan. Mogao sam u njemu još uvijek vidjeti glumca, oponašatelja, ali tu i tamo, na kratko bi se pokazalo i zasjalo i nešto drugo. To nešto drugo, zaključio sam, bilo je ono što obično zovemo, u pomanjkanju boljeg izraza, gentlemanom.”
Valentino je bio jedan jedini, takav kao on nije bio vidjen nikad prije, a ni nikad poslije, i stoga u američkoj društvenoj povijesti ostaje ikonom 20. stoljeća.