Puno prije iPod play-lista, prije boomboxova, prije nego što smo sami pravili svoj mixtape, prije nego što su bendovi počeli izrađivati i prodavati majice, a mi ih nositi i na taj način drugima govoriti koje mi to bendove volimo.... kako smo sebe izražavali, svijetu davali do znanja tko smo i što smo?Preko jukeboxa!
Prići mu, bilo je u prvi mah pomalo zastrašujuće – monstrum od aparata, pun blještavog kroma, s aurom od sjajnog crvenog i zelenog neonskog svijetla. A onda – jedan novčić ubačen u glazbeni automat, jedan pritisak prstom na, recimo, A-17, i monstrum od aparata počeo bi s izvršavanjem vašeg naloga. Gramofonska igla bi se spustila na vinilsku ploču i počela bi pjesma koja bi svima odala vaše osjećaje i vaše raspoloženje tog trenutka i svima otkrila koja je to ta koja se vama najviše sviđa...
Potomak fonografa Thomasa Alve Edisona, jukebox ne nosi to ime od prvog dana.Kad su Louis Glass i William Arnold, 1889. godine, u saloonu Palais Royale, u San Franciscu, postavili Edisonov fonograf koji je bio aktiviran ubacivanjem novčića, rođen je bio prvi jukebox, ali nosio je tada ime “Nickel-in-the-Slot,” naziv koji je i opisivao način pokretanja automata.Sâm mehanizam za kovani novac bio je izum i patent Glassa i Arnolda. Automat je mogao svirati samo jednu pjesmu i samo četvero ljudi moglo ju je slušati, prislanjajući na svoje uši jednu od četiri slušne cijevi.
S izumom električnog pojačala, 1927. godine, automatski fonograf, kako su jukebox zvali tih godina, postaje idealna, a jeftina zabava u barovima. Te godine, kompanija Automatic Musical Instrument i lansira svoj prvi automatski fonograf, svoj prvi javni gramofon pokretan na kovani novac, sa deset vinilskih ploča, mogla se svirati i A i B strana.
Tridesetih godina, na jugu Sjedinjenih Država rađa se za njega izraz jukebox.“Juke” ili “jook” stari je afro-američki izraz, u značenju “plesati,” ali i u značenju “biti bučan i razuzdan,” a mjesto kamo se išlo plesati – improvizirani barovi u koje su zalazili samo radnici na poljima pamuka – bilo je poznato kao “juke joint.”Na tim su se mjestima i pojavili prvi jukeboxovi.Jukebox je bio cijeli orkestar za cijenu od – jednog novčića!
Prohibicija je puno pomogla popularnosti i uspjehu jukeboxa – stali bi tamo gdje cijeli orkestar nije mogao, u “bunkerima,” tajnim, malim lokalima u kojima su se nelegalno točila alkoholna pića, a i držali su, da tako kažemo, jezik za zubima.
Godine 1946., Wurlitzer je izbacio na tržište definitivni jukebox – Model 1015, dramatičnog vanjskog izgleda, s neonskim lukom, puno blještave plastike i kroma.Konkurencija između Wurlitzera i njegova dva najveća rivala – Rock-ole i Seeburga – rezultirala je sve kićenijim jukeboxovima. Rock-ola jukebox, zgodnog imena i tako nazvan prema osnivaču kompanije, Kanađaninu Davidu Rockoli koji, usput rečeno, pojma nije imao o glazbi, impresionirao je mušterije svojim složenim mehanizmom, konstrukcijom i dizajnom.
Justus Seeburg, koji je u Ameriku došao iz Švedske, sa 16 godina, bio je pak zaslužan za uvođenje jukeboxova u diner-restorane.Seeburg je, naime, izumio stolni jukebox s kojega se pjesma mogla birati bez ustajanja od stola, s prstima još uvijek masnim od cheeseburgera.
Bilo u nelegalnim točionicama alkohola, tridesetih godina, bilo u dinerima, četrdesetih godina, bilo na kamionskim stajalištima i restoranima duž velikih cesta i country/western barovima, pedesetih godina (ni na jednom od tih mjesta atmosfera nije bila potpuna bez jukeboxa!) zvuk spuštanja igle na vinilsku ploču značio je jednu stvar – sljedeća na jukeboxu možda će biti baš ona vaša....
Oni koji su vjerojatno imali najviše koristi od jukeboxova, bili su glazbenici poput Bessie Smith, Muddyja Watersa, Chucka Berryja... jer jukebox je bio, kako to na engleskom kažu – “colorblind,” slobodan od rasnih predrasuda, ali i glazbenici poput Carla Perkinsa, Jerry Lee Lewisa, jer njihova je glazba za mnoge bila divlja, glazba bunta, i baš kao i crnačka – neprikladna za emitiranje s radio postaja.
“Race music,” kako su tada zvali blues i općenito crnačku glazbu, i rockabilly i white country morali su naći neki drugi medij i nalazili su ga, u jukeboxu, u razdoblju od dvadesetih sve do pedesetih godina.I bijelci i crnci mogli su uživati u glazbi s jukeboxa, a da često nisu znali, a nije im to bilo ni važno znati, koja je boja kože iza određene pjesme, iza određenog glasa.
Vlasnici dinera i barova s velikom su pažnjom birali pjesme za svoje jukeboxove, punili ga vrlo često singlovima lokalnih bendova, i na taj način pomogli mnogom R & B, country ili rock-and-roll glazbeniku.Na vrhuncu popularnosti, sredinom pedesetih godina, u Sjedinjenim je Državama bilo oko 750 000 jukeboxova, sa svakog se vrtilo na desetke pjesama.Dvije najpopularnije svih vremena?“Hound Dog,” Jerryja Leibera i Marka Stollera, u izvedbi, naravno, Elvisa Presleyja, i “Crazy,” sa Patsy Cline, pjesma Willieja Nelsona.