Ako vam ime Leroy Anderson ne govori puno i ne zvuči poznato, poznata vam je zacijelo njegova – “The Blue Tango,” njegova najčešće izvođena i snimana, bila je na samom vrhu Billboard ljestvice 1951./1952. godine i jedna od prvih instrumentalnih prodanih u više od milijun primjeraka.
Iz skladateljskog pera autora brojnih kratkih, lakih orkestralnih djela, “The Blue Tango” je istovremeno i parodija na temu strastvenih latinskoameričkih pjesama/plesova i strastan, vjeran primjer tanga.
Ime Leroya Andersona, uz Gershwina, Coplanda i Ivesa, jednog od četvorice najvećih američkih skladatelja 20. stoljeća, bit će uvijek vezano za orkestar Boston Pops i njegovog legendarnog ravnatelja Arthura Fiedlera, koji je taj popularni orkestar vodio gotovo punih pola stoljeća.
Skladatelj John Williams, koji će ravnanje orkestrom preuzeti 1980. godine, po smrti Fiedlera, reći će za Leroya Andersona “jedan od najvećih američkih majstora lake orkestralne glazbe... Njegova [glazba] jednako je mlada i svježa kao i onda kad ju je pisao, prije 50 godina.”
Rođen 1908. godine, u Cambridgeu, u saveznoj državi Massachusetts, u obitelji švedskih doseljenika, Anderson je glasovir naučio svirati od majke i kasnije glasovir studirao na New England Conservatory of Music, a onda glazbu studirao, i magistrirao, na Harvardu.
Na Harvardu je nastavio još i sa studijem njemačkog i skandinavskih jezika, i na njima doktorirao. Tečno je i govorio sedam jezika - danski, norveški, islandski, njemački, francuski, talijanski i portugalski. O glazbenoj karijeri Andersonnije zapravo niti razmišljao, namjera mu je bila predavati jezike.
No, kako je bio i direktor harvardskog orkestra – Harvard University Band, njegovi su aranžmani privukli pozornost Arthura Fiedlera koji je Andersona hrabrio da se okuša i u skladanju. S kratkim kompozicijama “Jazz Pizzicato” i “Jazz Legato,” skladanima pod očitim utjecajem Georgea Gershwina, Leroy Anderson je, 1938./1939., debitirao kao skladatelj, s orkestrom Boston Pops, pod ravnanjem Arthura Fiedlera.
Oba su kratka djela odmah osvojila publiku i Fiedler je Andersonu ponudio stalni posao skladatelja, aranžera i orkestratora za Boston Pops Orchestra. S početkom Drugog svjetskog rata, međutim, to je moralo biti prekinuto i Anderson je, zahvaljujući znanju jezika, radio u američkoj obavještajnoj službi za područje skandinavskih zemalja.
Po povratku u Ameriku, nastavio je raditi u Washingtonu, za Pentagon, kao šef odjela obavještajne službe za Skandinaviju, ali to ga nije sprječavalo da i dalje sklada i 1945. godine nastala je jedna od njegovih najpoznatijih – The Syncopated Clock. Pentagon je Andersonu ponudio stalni posao, u obavještajnoj službi, sa sjedištem u Stokholmu, ali Anderson je odbio i vratio se Boston Popsu.
Predao se gotovo u potpunosti skladanju, kratkih lakih, ali i dužih klasičnih kompozicija. Osim pod utjecajem Gershwina, Andersonov glazbeni stil razvijat će se i pod utjecajem Rachmaninova, donekle Coplanda, zatim američke popularne glazbe te narodne raznih zemalja.
U idućih 30-ak godina napisat će više od dvije stotine djela, među njima “Concerto in C for Piano and Orchestra,” musical “Goldilocks,” ali njegov forte je u njegovim orkestralnim minijaturama od kojih mnoge nose šaljive naslove – “Plink, Plank, Plunk” ili “Fiddle Faddle,” i humorističnog su karaktera, s puno kreativnih instrumentalnih efekata (“The Waltzing Cat”), ponekad zvučnih dobijenih korištenjem neobičnih i neočekivanih predmeta poput šmirgl-papira (“Sandpaper Ballet”) ili pisaćeg stroja u onoj koja mora zvučati strano današnjoj kompjuteriziranoj generaciji - “Typewriter.” Pisaći stroj je i dio orkestra, ali ne u rukama daktilografa nego bubnjara, jer prstima nije moguće tako brzo, rekao je Anderson, sve je u pokretima ručnog zgloba bubnjara.
Usred posebno vrelog ljeta 1946. Leroy Anderson je napisao jednu koja će postati božični klasik, standard svih božičnih koncerata – “Sleigh Ride,” puna maštovitih zvučnih efekata (zvonca saonica, kloparanje konjskih kopita, pucketanje biča, trube koje oponašaju njištanje konja).
Izvedena prvi puta 1948., ona je, Prema American Society of Composers, Authors and Publishers, jedna od deset najizvođenijih pjesama tijekom blagdanske sezone diljem svijeta.Andersonova su glazbu izvodili orkestri širom Amerike i svijeta, a bila je ona vrlo draga i jednom drugom slavnom ravnatelju – Leonardu Slatkinu, glazbenom direktoru washingtonskog National Symphony Orchestra, koji je Andersonove kompozicije često imao na repertoaru tog orkestra.
“Oduvijek mislim da je njegova glazba jednako sofisticirana kao i glazba bilo kojega od ‘velikih imena.’ Jedina je razlika u tome što je Andersonova bila u minijaturama. Andersonove parodije, primjerice, ili njegove hommage kompozicije plesovima poput sarabande ili tanga ni po čemu se ne razlikuju od jednog Mozarta, koji je činio isto, ili jednog Brahmsa, Schuberta, Mahlera. "Za mene razlike nema.”
Andersonova je glazba bila draga i Erichu Kunzelu, ravnatelju Cincinnati Pops Orchestra. Sâm Anderson bit će sve do svoje smrti vezan isključivo uz orkestar Boston Pops i njihovog ravnatelja Arthura Fiedlera. Za svoj doprinos diskografskoj industriji Leroy Anderson je, 1976., godinu dana nakon smrti, dobio i svoju zvijezdu na 1620 Vine Street, Pločniku slavnih Hollywooda.
Posthumno je, godine 1988., uvršten i u Songwriters Hall of Fame, njegova glazba i danas je na repertoaru svih američkih “pops” orkestara, ali i simfonijskih i paradnih orkestara, klasičnih i jazz ansambala, njegove pjesme bez riječi prepoznatljive milijunima diljem svijeta. Njima u Bijeloj kući često zabavaljaju visoke strane goste, njima u stranim zemljama često dočekuju američke predsjednike.
