Jug band je naziv za instrumentalni ansambl koji se u Americi razvio, i uživao veliku popularnost, početkom prošlog stoljeća, dobio na popularnosti ponovno u folk-revival pokretu, šezdesetih godina. Glazba koju izvodi, “Jug band music,” bezbrižna je, vesela, šaljiva, “otkačena” glazba. Njeguju je i danas u Americi mnoge amaterske i profesionalne grupe, a prešla je i oceane, uživa popularnost daleko izvan američkih granica – u Australiji, zemljama Europe i Azije.
Prošlo je već osamdeset, devedeset godina otkako se “jug band” razvio na američkom Jugu, gotovo isključivo među crncima, dobrih osam desetljeća od onog klasičnog razdoblja jug band music, od najvažnijih ranih jug bandova, poput Jug Stompers, Gusa Cannona, jednog od najpoznatijih 20-ih i početkom 30-ih godina...
Malo je danas onih koji znaju da je u tom razdoblju jung band music bio najrasprostranjeniji oblik glazbe na ruralnom Jugu. Uz Cannonove Jug Stompers, iz Louisvillea, u Kentuckyju, među najznačajnijima su još bili Dixieland Jug Blowers, Earla McDonalda, također iz Louisvillea, i Memphis Jug Band, Willa Shadea, jedan od brojnih iz Memphisa, u državi Tenneessee, gdje su jug bandovi, dvadesetih godina, bili uspješniji negoli u bilo kojem drugom gradu na obalama Ohija i Mississippija.
Louisville, KY, međutim, vodi se kao rodno mjesto jug banda. Još 1900., jug bandovi su, svojim živim, zaraznim ritmovima, uveseljavali građane na ulicama i u barovima Louisvillea.
Na početku 20. stoljeća, taj grad, tada, a i danas, važna luka na rijeci Ohio, imao je živu glazbenu scenu, živu kao možda niti jedan drugi grad tog vremena. Violina i gitara bile su sveprisutne, ali Louisville je veći dio svoje glazbe dobijao iz jednog neočekivanog i neobičnog izvora – vrča za whiskey, whiskey jug, nalik demižonu, najčešće zemljani, ponekad od stakla. Sâm Bog zna da je njih bilo obilje u tom području, dobro poznatom po proizvodnji bourbona. Brzo bi se praznili i predavali na uporabu glazbenicima...
Jug band je ansambl koji koristi nekonvencionalna, improvizirana glazbala, napravljena u (kreativnoj) domaćoj izradi od raznih drugih predmeta – jug, ćup ili vrč, samo je jedan od instrumenata, služi kao basovsko glazbalo, nešto između trombona i tube, ili sousaphonea. Ponekad jug i zovu “poor man’s tuba,” tuba siromaha. Blizu njegovog uskog otvora svirač namjesti usta i puše preko ruba, a jug/vrč zvuk amplificira. Uglavnom se rabi samo jedan jug, ali bilo je, a ima i danas, jug bandova koji ponekad rabe dva pa čak i tri vrča. Ako band rabi druga improvizirana glazbala tipična za jug band, a ne koristi jug, onda nosi ime skiffle band.
A druga improvizirana glazbala su - washboard, daska za pranje rublja s površinom od valovita lima, svirač vrhovima prstiju ili štapićem struže preka njenih brazda, zatim žlice, pa stovepipe, komad limene cijevi, promjera sedam do osam centimetara, na koju svirač puše baš kao i onaj preko vrča, i na koncu – kazoo, ili obični češalj s tankim papirom prebačenim preko njega.
U jug bandu se još rabe gudačka i žičana glazbala, bendžo, violina. U ranim danima, gitara ili mandolina bile bi nekad sastavljene od vrata odbačene gitare pričvršćene na veliku tikvu čija jedna strana bi bila spljoštena prije sušenja i na toj bi strani bila urezana “zvučna rupa.” Na isti način sastavljao se i bendžo, od vrata odbačene gitare i ravnog metalnog tanjura.
Washboard, kazoo, ili usna harmonika, violina, bendžo, gutbucket ili washtub bass – bas domaće izrade, napravljen od kante i drške za metlu, zatim jug i još ponešto što se pri ruci nađe, adaptirano i modificirano, i eto punog - jug banda.Poput, recimo – Memphis Jug Banda, Willa Shadea, snimka iz 1929., Antologija američkog folka...
Formirani na Jugu, jug bandovi su izvodili mješavinu Memphis bluesa i ragtimea. Njihova povijest usko je i povezana s razvojem bluesa. Do 1930., sedam je različitih jug bandova djelovalo u Memphisu, na čijim su ulicama, ponajviše Beale Streetu, i njenim noćnim klubovima, svirali u vlastitom blues stilu, ponekad pjesme o mukama i nevoljama, ali češće su one bile veselog i šaljivog karaktera. Te se glazbenike, zapravo, s pravom može smatrati srodnim dušama Dixieland jazz glazbenika.
Tridesetih godina, što zbog teške gospodarske krize, što zbog utjecaja radija na prodaju ploča, jug band glazba je gotovo nestala. Revival folk, 60-ih godina, potaknuo je među bijelim izvođačima, koji su izvodili glazbu u idiomu bluesa, novi interes za žanr i stvaranje novih jug bandova. Među njima posebno su se isticali Dave Van Ronk te Even Dozen Jug Band, iz New Yorka, i Jim Kweskin Jug Band, iz Bostona, sa svojim verzijama iz klasičnog jug band repertoara....
Pojedini glazbenici iz tih bandova osnovat će potom vlastite, poznate nam dobro iz 60-ih i 70-ih godina – John Sebastian, primjerice, pop-sastav The Loovin’ Spoonful; Country Joe and the Fish nastat će iz Instant Action Jug Banda. Britanski Mungo Jerry bio je u biti, na svojim prvim snimkama, jug band, a korijene u jug band music imao je i Grateful Dead. Neki će nastaviti, sve do današnjeg dana, s uspješnim solo-karijerama, poput Davida Grismana i Marije Muldaur koja se, svojim upravo izdanim albumom, vraća vlastitim jug band korijenima – “Garden of Joy, Good Time Music for Hard Times,” Vesela glazba za teška vremena...
Maria Muldaur je bila članica i Even Dozen i Jim Kweskin Banda. Za njima, nastavili su se, tijekom proteklih 20-30 godina,razvijati mnogi drugi – u Memphisu, Austinu, Philadelphiji, Minneapolisu, San Franciscu, a zadnjih 10-15 godina, s povećanim zanimanjem za roots glazbu, stasala je nova generacija jug bandova, tradicionalista i modernista (i takozvanih post-modernista), u New Yorku, na području Los Angelesa, San Francisca i američkog Sjeverozapada. Jug band music se može čuti od Toronta do Timbuktua do Tokija... Samo u Tokiju postoji nekih 150 jug bandova. Old Southern Jug Blowers – tri bendža, gitara, bas, wasboard i dva vrča, jedan od najboljih japanskih. Već iz prvih taktova postaje jasno zašto jug band music zovu i – najveselija američka glazba!