Ono što nam je danas vrlo dobro poznato kao patent-zatvarač, popularnije ciferšlus ili rajsferšlus, na engleskom “zip fastener” ili samo “zipper,” rodilo se još sredinom 19. stoljeća, ali iako genijalan, neizmjerno i beskrajno koristan, desetljeća su morala proći prije nego što ga je javnost prihvatila. Za skromni i obični ciferšlus, to mehaničko čudo koje zajedno drži toliko toga u našim životima, dugi je bio put do vrha.
Čovjek koji je, 1846. godine, dobio patent za šivaću mašinu – Elias Howe – prvi je imao ideju za nešto slično današnjem patent-zatvaraču, još 1851. godine. Po Howeu, trebao se zvati “Automatic, Continuous Clothing Closure,” automatski, ne-prekidni zatvarač odjeće. Howe je patentirao svoj izum, no vjerojatno zbog uspjeha koji mu je donijela šivaća mašina, odustao je od marketinga svog zatvarača i tako propustio priliku da u povijest uđe i kao “Otac ciferšlusa.”
Četrdeset je godina moralo proći prije nego što će Whitcomb Judson, iz Chicaga, 1891., prijaviti svoj zatvarač, prilično zamršeni sistem kopča, spona i kuka. Učinio je to, navodno, da bi pomogao prijatelju koji je imao problema s leđima; Judsonov zatvarač omogućio mu je da jednom rukom “zatvori” cipele, bez velikog sagibanja.
Izum je debitirao na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893. godine, ali s malo komercijalnog uspjeha, Judson ih je prodao tek dvadeset, suviše složen i nespretan je bio njegov sistem “zatvaranja.” Suviše dugo je trebalo i za izdavanje patenta – 22 mjeseca, što također govori da je njegova naprava bila suviše kompleksna. Iako je za to vrijeme Judson bitno modificirao dizajn, ništa bolje njegovom zatvaraču nije išlo ni kad se pojavio na tržištu 1904. godine, jer nitko nije znao što činiti s tom neželjenom novotarijom, ljudi su bili navikli na gumbe, bili zadovoljni njima, i nisu mogli zamisliti ni jedan drugi način zakopčavanja i otkopčavanja odjevnih predmeta.
Malo se danas zna o Whitcombu Judsonu osim da je bio ambiciozan i “selfmade” čovjek, da je imao sklonost za komplicirane izume, izume koji su rijetko funkcionirali. Iako je za proizvodnju svog zatvarača Judson, u Chicagu, osnovao kompaniju – Universal Fastener Company, nadajući se širokoj primjeni i velikom uspjehu, njegov novi izum našao je svoje mjesto samo na čizmama i kesicama za duhan. Kompaniji je krenulo na bolje kad je Judson dobio partnera Harryja Earlea, iz Minneapolisa, trgovačkog putnika koji je radio za jednog proizvođača poljoprivredne mehanizacije. Putujući zemljom, promicao je zatvarač kao i druge sjajne ideje Whitcomba Judsona.
No, čak i nakon znakovitog poboljšanja dizajna, Judsonov se izum nije maknuo dalje od – cipela. Trebalo je naći dobrog investitora. On se i pojavio u liku Lewisa Walkera, pukovnika, odvjetnika i biznismena iz Pennsylvanije, željnog ulaganja u nešto solidno, s puno obećanja. Judsonovi izumi, uključujući zatvarač, iako genijalni, ostaju, međutim, i dalje nepraktični i bez tržišta. Ali trojka – Judson, Earle i Walker – ostaje uporna, zajedno ulazi u novo stoljeće i seli kompaniju iz Chicaga u Hoboken, u New Jerseyju, zatim u Meadville, u Pennsylvaniju. Earle čak odlazi u Evropu, u nadi da će moći prodati prava na izum, ali – ništa ni od toga. Po povratku, međutim, nalazi u New Yorku novi izvor kapitala. Godine 1904., Judson dodatno pojednostavljuje svoj izum, ali ne dovoljno da bi se našao na ženskim suknjama i haljinama. Još uvijek je to jedna svojeglava i složena naprava.
Earle diže ruke, Walker preuzima kormilo kompanije. Jedan njen inženjer – Peter Aronson - dovodi švedskog doseljenika Gideona Sundbacka, elektro-inženjera iz Westinghousea, koji će, do 1913., bitno usavršiti izum Whitcomba Judsona, nazvati ga “razdvojivi zatvarač,” a razviti istovremeno i strojeve za proizvodnju zatvarača. Zašto je Sundback, obrazovan u Njemačkoj, ostavio dobro mjesto u Westinghouseu? Zaljubio se u kćer Petera Aronsona! Sad Aronson odlazi u Evropu, u Pariz, s namjerom da francuskim krojačima i krojačicama ponudi sjajan izum – Ferme-Tout Américain. Postiže vrlo malo uspjeha. Modna industrija i dalje patetni zatvarač ignorira.
U prosincu 1913., Sundback izlazi s još jednom novom verzijom. Umjesto kukica i ušica – dva niza zubaca koji su čvrsto zahvaćali jedan u drugoga i lako i sigurno zajedno držala dvije strane naprave, dva njena elementa. Nije potrebno ulaziti u detaljniji opis Sundbackovog “Hookless #2”, čiji dizajn je bio daleko bolji od svih ranijih, stvar je sada izgledala vrlo slično onome što danas svi dobro znamo i uzimamo zdravo za gotovo, potpuno nesvjesni koliko je verzija, i godina, bilo potrebno za jedan od najjednostavnijih mehanizama modernog vremena. Tako običan, a tako genijalan, moguće ne nužan i apsolutno neophodan, ali postao je beskrajno koristan u našim svakodnevnim životima.
Ali, polako... tek je trebala početi jedna druga potraga, pronalaženje tržišta. I ona će biti nevjerojatno duga, gotovo puna dva desetljeća. Početak Prvog svjetskog rata otvorio je, istina, neke mogućnosti izumu Judsona/Sundbacka, kad ga je američka vojska odlučila koristiti za dobar dio opreme i odjeće vojnika. A i B. F. Goodrich Company bila je njime dovoljno impresionirana da ga stavi na svoje “Zipper Boots,” galoše, ali to će biti tek 1923. godine.
Tridesetih godina, patent-zatvarač se počeo koristiti na dječjoj odjeći; reklamna kampanja ga je i predstavljala kao nešto što će djeci omogućiti da se sama obuku, bez pomoći roditelja. Godine 1934., patent zatvarač je prvo osvojio Veliku Britaniju, kad ga je vojvoda od Windsora stavio na svoje hlače i time, jednim potezom, slomio otpor britanskih krojača, a onda i Francusku, ali ne bez bitke, koja se pod imenom “Bitka za šlic” vodila 1937. godine. Naime, francuski su modni dizajneri shvatili prednosti patent-zatvarača, ali trebalo je uvjeriti muškarce da su oni puno bolji od dugmadi za zakopčavanje raspora na njihovim hlačama. Američki časopis Esquire patentni je zatvarač i reklamirao kao “Najnoviju krojačku ideju za muškarce” i među njegovim mnogim prednostima hvalio onu koja će gospodu poštedjeti “neugodnosti nenamjerno neuredne odjeće.” Vlasnici novih hlača sa ciferšlusom ipak će ga ponekad zaboraviti zatvoriti.
Patent-zatvarače će, godine1937., konačno prihvatiti i ženska moda. Neki smjeliji modni dizajneri, poput Else Schiaparelli, nekoliko su godina već bili eksperimentirali njima. Godine 1939., kompanija u Meadvilleu, koja će nekoliko puta mijenjati ime, iz Universal Fastener Company u Automatic Hook and Eye Company, zatim u Hookless Fastener Company, danas Talon Corporation, prodala je već oko 300 milijuna ciferšlusa. Drugi svjetski rat usporit će proizvodnju i prodaju, bakar je bio potrebniji u izradi nekih drugih proizvoda, ali ubrzo po završetku rata, oko 1950., godišnja će prodaja prijeći brojku od milijarde patent-zatvarača.
Sve skupa - gotovo 80 godina, od toga nekih četrdeset za usavršavanje, moralo je proći prije nego što je patentni zatvarač, izum koji je prošao kroz ruke nekolicine predanih izumitelja, postao svakodnevna stvar u našim životima. Danas je na svemu, od hlača do večernjih haljina, od kofera do vreće za spavanje, šatora, pokrivala za plovila... “ Tako običan, čak banalan, a u svojoj jednostavnosti tako genijalan... nigdje više bez njega! “Od simbola modernosti Hitlerovog mehaniziranog Trećeg Reicha... do seksualnog, društvenog i političkog simbola, prisvojenog od Aldousa Huxleyja, Marlona Branda, antinacističkog satirista Kurta Tucholskog, Erice Jong, Rolling Stonesa,” pisao je, 1996. godine, Robert Friedel u “Zipper: An Exploration in Novelty,” knjizi o povijesti patent-zatvarača. Davno je još švicarski povjesničar i kritičar arhitekture Siegfried Giedion rekao: “Nema banalnih stvari za povjesničara.”
Usput, engleski naziv “zipper” patentni je zatvarač dobio u B. F. Goodrich Company. U povlačenju ciferšlusa na svojim gumenim čizmama, B. F. je čuo “zzzzzip” i uskliknuo “zip ‘er up,” oponašajući zvuk koji je proizvodila ta pametna mala naprava.