Kasnog listopada 1944. godine, 141. pješačka pukovnija američke vojske, u čijem su sastavu uglavnom bili vojnici teksaške nacionalne garde, probila je njemačke linije u sjeveroistočnoj Francuskoj, a onda se našla odsječena i opkoljena neprijateljem. Njeni su vojnici postali poznati kao “Izgubljena bojna.” Svi bi oni bili poginuli da nije bilo junačke operacije spašavanja koju su izveli mahom američki vojnici japanskog podrijetla iz 442. borbene pukovnije. Oko 40 veterana iz obje jedinice sastalo se u Houstonu, u državi Teksas, 1. studenog.
Vojni veterani u 80-im i 90-im godinama pristigli su sa svojim obiteljima iz svih dijelova Sjedinjenih Država na događaj povodom 65.-e godišnjice "Izgubljene bojne," održan u Houstonu. Tamo ih je dočekom pozdravio načelnik Združenog stožera američke vojske, admiral Mike Mullen. On je pun hvale za njihovu hrabrost i njihov doprinos američkoj povijesti:
"Vi predstavljate posebnu skupinu te vrlo posebne generacije, odvažnost i junaštvo."
Među prisutnima bio je i 88-ogodišnji George Sakato. On je nositelj počasne medalje američkog Kongresa, dodijeljene za njegov doprinos u spašavanju opkoljenih američkih vojnika. On kaže da činjenica što je preživio rat mora značiti da je imao deset života:
"Eksplozijama su me bacili u zrak tri puta, i pucali na mene ni ne znam koliko puta, a onda sam dobio i difteriju, ospice i upalu pluća."
442. borbena pukovnija, uglavnom sastavljena od američkih vojnika japanskog podrijetla, zadobila je brojne žrtve. Sakato kaže da je izgubio jednog od svojih najboljih prijatelja kad su Nijemci prešli u protunapad. Među više od 200 vojnika koje je Sakato sa svojim suborcima spasio, bio je Jack Wilson, kojemu je 85 godina. On kaže da danas ne bi bio ovdje da nije bilo Georgea Sakatoa. Wilson dodaje da je predanost japansko-američkih vojnika tim veća što su oni ostavili svoje obitelji zatočene u logorima gdje ih je smjestila američka vlada iz straha da bi oni u ratu željeli pomoći Japanu:
"Zatočili su ih u logore. Mnogi od njih izgubili su svoje domove. Izgubili su sve što su imali, osim odjeće koja je bila na njima."
Oni su, dodaje Wilson, htjeli nešto dokazati, a to su i učinili. Svojom su borbom dokazali, kaže, da su dobri, odani Amerikanci. 1988. godine američki je Kongres donio zakon kojim su američkim Japancima u internaciji za vrijeme rata dodijeljene odštete. U Washingtonu postoji spomenik posvećen patriotizmu i hrabrosti japansko-američkih vojnika. Međutim, ljudi poput 85-ogodišnjeg Dona Sekija, koji je pod rafaljnom paljbom izgubio ruku, ublažuju svoje junaštvo u spasilačkoj akciji "Izgubljena bojna:"
"Mi smo to morali učiniti. Netko je morao, pa smo išli svi mi. To je bio naš moto: ne mari za oprez, već srljaj glavom bez obzira."
Don Seki kaže da je to bio duh u kojem su japanske obitelji odgajale svoju djecu u Americi: ne smije se iznevjeriti svoja zemlja niti svoja obitelj. Borbeni tim 442. pukovnije dobitnik je najviše odličja u povijesti američke vojske – i po veličini i po trajanju vojne službe. Iako se danas zbog godina doimaju fizički krhkima, u ovim veteranima i dalje vlada patriotski duh. Oni nikada neće zaboraviti svoje suborce koji se nisu uspjeli vratiti svojim domovima.