Na prijelazu 19. u 20. stoljeće Amerikanci su taj konditorski proizvod Made in USA prihvatili s toliko entuzijazma da je izgledalo kako im ga nikad neće biti dosta. Godine 1890. New York Sun je pisao: “Navika se u New Yorku tako proširila da je nemoguće ne sresti ženu ili muškaraca koji nisu postali žrtve aktivnosti žvakanja, u kazalištu, u crkvi, u tramvaju, na ulici... i to unatoč svima dobro poznatoj činjenici da je žvakanje, u biti, vulgaran užitak, naročito u javnosti. Otkriva loše manire, oduzima na dostojanstvu onih koji prakticiraju naviku žvakanja.”
Vulgarna ili ne, navika se zadržala do današnjih dana, žvakaća guma i dalje ostaje jednim od najdražih konditorskih proizvoda američkim potrošačima. Njegovi korijeni, istina, sežu u neke druge, drevne civilizacije, ali današnja industrija tog proizvoda u Americi se rodila, zahvaljujući nekolicini Amerikanaca (indirektno, i jednom Meksikancu) koji su, svaki pojedinačno i u raznim trenucima, došli do pravog recepta.
U davnim su vremenima još, i u raznim zemljama, ljudi uživali u žvakanju nečega što je bilo nalik današnjoj žvakaćoj gumi. Stari su Grci žvakali aromatičnu smolu mastiksa, mrtvike, zimzelenog sredozemnog grma. Indijanski su narodi, u obje Amerike, tisućama godina žvakali sok raznih biljaka - drevna kultura Maya (kasnije i Azteca) gusti gumasti sok ploda tropske biljke sapodilla; Gabrielino Indijanci, na području današnje južne Kalifornije, kuhani sok svilenice; druga plemena korijen sladića ili bijelog sljeza. Svi iz istih razloga, uglavnom, zbog kojih se i danas zvače guma – da bi se zavarala glad ili žeđ, kao zubna higijena, za osvježenje ustiju idaha. Kad su prvi Evropljani stigli u Ameriku, na područje današnje Nove Engleske, od Wampanoag Indijanaca su brzo naučili kako uživati u smolastom soku omorike, bijelci su mu dodavali malo voska. Ništa međutim ne bi bilo od današnje multimilijunske američke industrije žvakaćih guma da nije bilo chiclea, iz Meksika! Ali, o tome malo kasnije...
Popularnost, kod bijelaca, smolastog soka omorike pretekao je, 1850. godine, proizvod Johna Bacona Curtisa, iz Mainea. Istina, Curtis je još dvije godine ranije pod imenom State of Maine Pure Spruce Gum na tržište izbacio žvakaću od soka omorike. Proizvodio ga je tako što je u kuhinji i kuhinjskim loncima supruge iskuhavao smolasti sok, potom ga izlijevao u hladnu vodu, da bi stvrdnuo. No, prodaja tih njegovih dva centimetra dugih i centimetar širokih žvakaćih “štapića,” zamotanih u meki papir, nije baš dobro išla, ljudi nisu znali što točno treba činiti s njima. Kad je svom proizvodu - State of Maine Pure Spruce Gum - 1850. godine dodao parafin i šećer, Curtisova je žvakaća postala puno popularnija i ušla u povijest kao prva komercijalna kaoguma. Žvakaću gumu, međutim, prvi patentira jedan William Finley Semple, devetnaest godina kasnije, 1869., kao “žvakaću od gume i drugih sastojaka,” ali njegov proizvod nikad nije dospio na tržište. Godine 1871. na scenu stupa Thomas Adams i patentira prvi stroj za proizvodnju žvakaćih guma.
No, Adamsova priča, odnosno njegova uloga u cijeloj priči o žvakaćoj gumi, počinje još puno ranije, 1850. godine, kad u New Yorku upoznaje meksičkog generala Antonija Lópeza de Santa Annu, onog istog koji je odnio pobjedu u bitci za Alamo, 1836. godine, i pet puta bio na čelu Meksika. Svrgnut s vlasti, početkom 50-ih godina 19. stoljeća, Santa Anna se našao u egzilu, prvo na Kubi, onda u New Yorku. Susret Santa Anne i Thomasa Adamsa, tada mladog fotografa, bit će od ključnog značaja za današnju divovsku industriju žvakaćih guma. Naime, živeći kod Thomasa neko vrijeme, na Staten Islandu, Santa Anna je, kao i većina njegovih zemljaka, Meksikanaca, redovito žvakao chicle (iz jezika Nahuatl, tziktli), gumasti sok sapodille. Adams, kojemu posao fotografa nije donosio baš neku zaradu, ispitivao je druge mogućnosti koje bi bile unosnije. Sedamdesetčetverogodišnji Santa Anna mu je predložio chicle, rekavši mu da će se na njemu sigurno obogatiti, jer mogao bi poslužiti kao idealna sirovina za miješanje s gumom i proizvodnju jeftinijih guma za kočije i bicikle. Imao je Santa Anna i svoje razloge i (diktatorske) snove – skupiti dovoljno novca za stvaranje vojske kako bi se mogao vratiti i ponovno zauzeti Mexico City. Iz Meksika, Santa Anna je, preko prijatelja, i nabavio tonu chiclea za Adamsa i Adams je, s najstarijim od četvorice sinova, Horatiom, započeo s eksperimentima.
Adamsu nije nedostajalo ideja, izumiteljskog duha, ustrajnosti i strpljenja, pokušavao je s raznim proizvodima - od guma do čizama, igračaka, proizvodima u izradi kojih je chicle trebao poslužiti kao zamjena za gumu, ali svebezuspješno i sjedeći jednog dana u svojoj radionici, umoran i obeshrabren i klonuo, spreman sve skupa baciti u East River, uzeo je sa stola komadić materijala s kojim je radio i ubacio ga u usta. Hmmm, stvar je bila prilično dobra za žvakanje, trebalo je gumenoj bazi chiclea dodati još samo malo zaslađenog parafina. Za kratko vrijeme, Adams je na Staten Islandu otvorio svoj prvi pogon za izradu žvakaćih guma, proizvoda kojemu su on i njegov sin dali ime Adams New York Gum No. 1 – Snapping and Stretching. Bit će kasnije i drugih, pod drugim imenima - Adams Clove Gum, Chiclets, Blackjack...
Sin Horatio često je poslom putovao na zapad, sve do Mississippija. Prve kutije Adamsovih žvakaćih kuglica ponio je sa sobom na jedan takav put, ali nije ih uspio prodati drogeristima. Drugi put je svakome ostavio po nekoliko kutija, s jednom molbom samo – da budu izložene na vidnom mjestu, mušterijama. Do povratka u New York s tog puta, njegov je otac već bio primio naruždbe za više od tri stotine kutija. Nađena je nova, veća zgrada u New Jerseyju, za Adamsovu tvornicu u kojoj je uposleno bilo preko dvije stotine radnika, a svaku žvakaću gumu ručno zamotavalo tridesetak djevojaka.
Valja u priči o žvakaćoj gumi spomenuti i jednog Johna Colgana koji je, 1880. godine, žvaku učinio ukusnijom za dulji period žvakanja. Još jedan prijelomni trenutak bio je 1888. godine, kad je Adamsova kaoguma, pod imenom Tutti-Frutti, postala prva koja se prodavala u automatima upravo postavljenima na jednoj postaji podzemne željeznice New Yorka.
Thomas Adams je umro 1905. godine, ostavivši za sobom proizvod koji će uvijek imati posebno mjesto u povijesti Amerike. Adams je umro bogat; Santa Anna bez pet para.
Godinu dana po Adamsovoj smrti, na tržištu se pojavljuje prva nova vrsta žvakaće gume – bubble gum. Žvaka od koje se mogu raditi baloni bila je izum Franka Fleera i nosila ime Blibber-Blubber. Osnova joj je bila chicle, ali bila je suviše ljepljiva, a i drobljiva, i Fleer je digao ruke od Blibber-Blubbera. Godine 1914., zahvaljujući, međutim, opet Fleeru i njegovoj suradnji s Williamom Wrigleyjem, Jr., koji je svoju kompaniju za izradu sapuna i sode bikarbone osnovao 1891. i uz svaku limenku bikarbone davao gratis jednu žvakaću gumu i takvom reklamnom kampanjom postao jedan od desetorice najbogatijih Amerikanaca, godine 1914. nastaje, uz dodatak lateksa i gaulterije, popularna Wrigley Doublemint, osvježavajuća nova žvakaća s okusom mente i ekstrakta voća.
Godine 1928., jedan uposlenik Frank Fleer Company – Walter Diemer, računovođa, bez ikakvog znanja kemije, ali volio je prčkati u laboratoriju u slobodno vrijeme - izlazi sa svojom vrlo uspješnom, ružičastom bubble-gum verzijom pod imenom Double Bubble. Robertu Hendricksonu, autoru knjige “The Great American Chewing Gum Book” (1976), Deimer je svoj izum Double Bubble ovako opisao: “Uspjelo mi je! Svi su je odmah morali isprobati, svi u uredu počeli balone puhati. Svi su bili zadivljeni proizvodom. Žvakali smo, pravili balone i poskakivali od sreće.” Malo pred svoju smrt, međutim, 1998. godine, Deimer će priznati da je Double Bubble nastala igrom slučaja. Radio je jedno, a ispalo je nešto sasvim drugo, elastičnije, manje ljepljivo, uz to još - s mjehurićima. Tada 23-godišnji Deimer brzo je shvatio da velike mogućnosti leže upravo u tim mjehurićima! A ono sa ružičastom bojom? Bila je tada, u Fleer Chewing Gum Company, u Filadelfiji, jedino bojilo za hranu. Zadržala se do današnjeg dana.
Kad se pojavila, Double Bubble je bila prava senzacija, odmah su počela natjecanja u puhanju balona. Prema Guinness Book of World Records (1998), najveći je balon napravila neka Susan Montgomery Williams, iz Fresna, u Kaliforniji, devetnaestog srpnja 1994. godine – promjera nešto manjeg od 58 i pol centimetara.
Kad je za vrijeme Drugog svjetskog rata žvakaća guma bila dodana vojničkim obrocima, 150 milijardi ih je otišlo oko svijeta, američki su je vojnici davali na dar ljudima u evropskim, afričkim, azijskim zemljama.
Po završetku Drugog svjetskog rata, kemičari su naučili kako chicle, kao osnovu gumenoj bazi, zamijeniti sintetičkim polimerima. Sve ostalo u proizvodnji žvakaćih guma ostalo je manje-više isto – dodatak sećera i okusa. Po završetku Drugog svjetskog rata i bubble gum je izgubila svoju apsolutnu dominaciju nad tržištem jer pojavila se Bazooka, a otada smo dobili i mnoge druge žvakaće gume, raznih oblika, boja i okusa, sa i bez šećera... i one koje izbjeljuju zube i one koje nas odvikavaju od pušenja, itd., itd. Samo u Sjedinjenim Državama proizvodi se, i kupuje, više od tisuću vrsta. Najpopularniji okusi? Metvica/paprena metvica i cimet!
Proizvođača je u zemlji oko dvadeset, vodeći su Wrigley i Hershey. U svijetu, dvije multinacionalne kompanije – Wrigley, sa 35% tržišta, i sa 26% - britanski Cadbury. Zemlja s najvećim brojem proizvođača žvakače gume, njih više od šezdeset, to je, prema International Chewing Gum Association, Turska. Svjetska industrija žvakaćih guma vrijedna je negdje oko 19 milijardi dolara, američka – blizu tri milijarde.
Amerikanac u prosjeku zvače oko tri stotine kaoguma godišnje. Uz čokoladu, žvakaća je guma jedan od najkonzumiranijih u svijetu konditorskih proizvoda. Statistike pokazuju da općenito žvačemo više kad smo nervozni i u teškim i tjeskobnim trenucima i vremenima. Jedinstveni američki dar, dakle, svijetu u kojemu tjeskoba stalno vreba i napetost ne popušta.