Zaključak nove knjige koja analizira moguće političke reforme u arapskom svijetu jest da napredak prema demokratizaciji i podjeli vlasti u regiji znatno zaostaje. U knjizi koju je objavila Zaklada Carnegie za medjunarodni mir, njeni autori za nedostatak reformi u regiji okrivljuju neravnotežu moći izmedju vlasti, svjetovnih stranaka i umjerenih islamistickih pokreta.
Ova knjiga ogleda vodećih stručnjaka za srednji istok Zaklade Carnegie, pod naslovom "Postizanje pluralizma – politički čimbenici u arapskom svijetu", podsjeća na optimizam iz 2003. da će demokratske reforme početi puštati korijenje u arapskim političkim sustavima. No arapski čelnici se uporno opiru podjeli vlasti, navode autori, te i dalje pogrešno poistovjećuju modernizaciju s demokratskom reformom.
Marina Ottaway vodi srednjoistočni program Zaklade Carnegie i koautorica je ove nove knjige. Ona kaze da kozmetičke reforme poduzete od strane arapskih vlada imaju neku vrijednost, no do sada nisu dovele do preraspodjele političke vlasti. Nijedna liberalna stranka niti njeni islamisticki protivnici nisu stekli dovoljno kontinuiranu podršku javnosti, kaze Ottaway, da bi ugrozili vladajući sloj u arapskom svijetu. Taj sloj koristi policiju, vojsku, ministarstva informiranja, medije i uske veze s poslovnim svijetom da bi se održali na vlasti.
Ottaway priznaje da, dok god u arapskom svijetu postoji monopol na vlast, ne može doći do demokratizacije: "To može biti postignuto samo iznutra, mislim da Sjedinjene Države i Europska unija mogu pomoći dajući podršku nečemu sto vec tamo postoji. Ako u arapskom svijetu nema stvarnog političkog dinamizma, ako nema dovoljno jakih političkih čimbenika unutar tih zemlja, intervencija izvana neće biti od pomoći."
Ottaway smatra da sada nije dobar trenutak za predsjednika Obamu da se angažira na političkim reformama u arapskom svijetu. Ona tvrdi da, obzirom da su demokratske reforme koje je zahtijevala prethodna američka administracija bile postizane vojnom invazijom i nasilnom promjenom režima, arapske mase su sumnjičave glede toga što Sjedinjene Države uistinu žele kad zagovaraju demokratske reforme.
Amr Hamzawi je član zaklade Carnegie i koautor knjige. On primjećuje da, premda u arapskim političkim sustavim postoji izvjesni pluralizam, iskljucujuci pritom Saudijsku Arabiju, Siriju i Libanon, mogućnost političkog djelovanja i reformi je vrlo ograničena: "Mi smo eksperimentirali s ograničenim pluralizmom u različitim arapskim zemljama, no vlade još uvijek kontroliraju dva glavna elementa - rotaciju vlasti i njenu kontrolu. Ni u jednoj arapskoj zemlji ne postoji ozbiljan rotacija vlasti niti sustavi kontrole izmedju različitih grana vlasti."
Hamzawi kaze da bez obzira da li je riječ o nekoj arapskoj monarhiji ili republici, sin ce vjerojatno naslijediti dugogodišnjeg vladara, kao na primjeru egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka koji se na vlasti od 1981., i kojeg ce, po svoj prilici, poslije smrti naslijediti njegov sin Gamal Mubarak. Muammer Gadafi je na čelu Libije vec četiri desetljeća, i on takodjer ima sina koji čeka iz prikrajka oca na vlasti.
No Hamzawi vidi znakove socijalnih nemira, te ohrabrenih političkih aktivista koji su spremni koristiti štrajkove radnika kao pritisak na reforme izvan političkog sustava: "To znaci da arapska društva usmjeravaju svoju energiju drugdje, izvan politike. Mi imamo dinamičnu scenu kad su u pitanju socijalni nemiri, i rad nevladinih udruga i civilnih društava. Taj ce dualizam potrajati neko vrijeme i opasan je jer može dovesti do radikalizacije i nasilja, ako se ne uspije usmjeriti nazad u političku sferu."
U svojoj novoj knjizi pod naslovom "Postizanje Pluralizma – politički čimbenici u arapskom svijetu", koautori Amr Hamzawi i Marina Ottaway, kao i njihov suradnik Michele Dunne, predvidjaju da demokracija u arapskom svijetu neće u skoroj budućnosti napredovati ni iznutra ni sa zapada.
Stručnjaci zaklade primjećuju široku zabrinutost zapada da bi demokratske reforme u arapskom svijetu mogle dati priliku za nedemokratsko uzurpiranje vlasti od strane radikalnih islamista. U medjuvremenu Stručnjaci zaključuju da kontinuirana podrška zapada autokratima u regiji sugerira da je bar za sad izgradnja slobode u arapskom svijetu samo retorika, a ne plan akcije.