Godine 1900., Lyman Frank Baum objavio je roman “Wonderful Wizard of Oz,” priču o djevojčici iz Kansasa koju tornado odnosi u zemlju Oza. Baumov roman postao je jednom od najčitanijih knjiga dječje književnosti.
Godine 1939., filmska adaptacija Baumove knjige, pod naslovom “Wizard of Oz,” otvorila je za Metro-Goldwyn-Mayer (MGM) zlatno razdoblje musicala i do današnjeg dana ostaje jednim od najdražih filmskih klasika svih vremena. Postao je, u međuvremenu, prava nacionalna institucija, kulturna ikona milijunima i milijunima. “Kulturno značajan,” i po sudu Knjižnice Kongresa Sjedinjenih Država. Sa svojim specijalnim efektima, kostimima, setovima... “Wizard of Oz” predstavlja i jedno od najvećih dostignuća onoga što zovemo “filmska magija.”
“Dorothy je živjela usred prerijskog prostranstva Kansasa, s ujakom Henryjem, farmerom, i ujnom Em,” tako počinje Baumova knjiga. Filmsku radnju (koja se donekle razlikuje od one u knjizi Franka Bauma) lako je sažeti: Dvanaestgodišnja Dorothy Gale, siroče, živi jednostavnim životom, iako tužno i usamljeno, i sanjari o nekom boljem mjestu, negdje “over the rainbow,” iznad dûge, gdje njenog psića Tota neće proganjati Miss Gulch, pakosna i mrska susjeda-usidjelica.
Jednog dana tornado odnosi Dorothy, zajedno s njenim psićem, u fantastičnu zemlju Oz, u kojoj je djevojčica svime očarana i u kojoj susreće čudesna bića, sva su iz njenog stvarnog života, u Kansasu, ali u čarobnoj zemlji Oz, ona su tranformirana. Od Glinde, Dobre vile Sjevera (ujedno i Dobre vile Juga), Dorothy saznaje da je stigla u Munchkinland, zemlju patuljaka, i da je Zla vještica Istoka mrtva. Njene crvene cipelice Glinda i daje Dorothy i opominje ju da ih nikada ne smije skidati s nogu jer, inače, bit će na milost i nemilost Zle vještice Zapada, koja želi crvene cipelice i Dorothy je za petama.
Da bi je se riješila, a i da bi se vratila u Kansas, jer, iako očarana nezemaljskim ljepotama zemlje Oz, Dorothy nedostaje njen dom, mora poslušati savjet Dobre vile Sjevera – slijediti “Yellow Brick Road,” put od žute cigle, i pronaći, u Smaragdnom gradu, Velikog čarobnjaka iz Oza.
Na tom putovanju Dorothy se pridruzuju tri neobična stvorenja – Tin Man, Limeni, koji će od čarobnjaka tražiti srce, jer ga kao hladni, limeni, nema, a “da ga ima, bio bi nježan i blag i sentimentalan, prijatelj vrapcima, i dječacima s lukom i strijelicama;” Cowardly Lion, Kukavički Lav, koji će od čarobnjaka tražiti hrabrost, jer kakav je to lav koji hrabrosti nema, “tužno je, vjeruj, djevojčice moja kad si rođen kao slabić, kukavica;” i Scarecrow, Strašilo, koje će od čarobnjaka tražiti mozak, jer ga, kao praznoglavo strašilo, nema, “češkao bih se po glavi dok se u njoj roje misli... s njima, drugi bi Lincoln mogao biti... ne bih više bio obično ništa... kad bih imao mozak.”
“If I Only Had a Brain,” odnosno “If I Only Had a Nerve,” odnosno “If I Only Had a Heart,” pjesma je koju ta trojica pjevaju na putu, s Dorothy, do Oza, glazba Harolda Arlena, tekst “Yipa” Harburga.
“Zašto želiš otići iz ove prelijepe zemlje,” pita Strašilo Dorothy, “i vratiti se u sivilo koje nazivaš Kansasom? Ja to ne razumijem.”
“Naravno da ne razumiješ kad nemaš mozak,” odgovori djevojčica. “Mi, ljudi od krvi i mesa, radije živimo u rodnom kraju, ma kako siv i sumoran bio, nego u nekoj drugoj zemlji, koliko god da je ona lijepa.”
“Ja to ne mogu razumijeti. Da su vaše glave ispunjene slamom, kao što je moja, sigurno biste živjeli u nekoj lijepoj zemlji, a u Kansasu ne bi bilo nikoga. Sreća velika za Kansas što imate mozak!”
Četvorka na svom putovanju do Velikog Čarobnjaka prolazi kroz mnoge pustolovine, pronalazi put do njega, Dorothynim prijateljima želje su ispunjene, a ispunjena je i njena – vraća se kući, u Kansas, jer “There is no place like home,” Lijepo je svugdje, ali kod kuće najljepše!
Kad se počeo prikazivati, 1939. godine, “Wizard of Oz” nije imao puno komercijalnog uspjeha. U usporedbi s nečuvenim budžetom od 2.77 milijuna dolara, što je bilo gotovo trostruko više od tada prosječnih troškova za snimanje filma, ostvareni profit bio je mali, 3 milijuna dolara, ali film je dobio dobre ocjene kritičara.
I dobio šest nominacija za Oskara, uključujući onu za najbolji film godine; Oskar je otišao filmu “Zameo ih vjetar,” jedinome koji je te godine, s budžetom od četiri milijuna dolara, premašio troškove snimanja “Čarobnjaka iz Oza”. “Čarobnjak” je osvojio dva Oskara: za najbolju originalnu pjesmu - “Somewhere Over the Rainbow,” Harolda Arlena i E. Y. “Yipa” Harburga, te za najbolju originalnu filmsku partituru, Herberta Stotharta.
Ali ne i za specijalne efekte, koji su bili ispred svog vremena. Nije bio prvi film u boji, ali bio je jedna od najboljih ranih prezentacija mogućnosti jednog novog izuma – Technicolora. Ono što je MGM napravio bilo je spektakularno, veličanstvena, “psihodelična eksplozija boja i dekora.”
I sjajna adaptacija knjige “Wonderful Wizard of Oz,” Franka Bauma, objavljene 39 godina ranije, 1900. Iako donekle odstupa od Bauma, film knjigu ne iznevjerava. Na pisanju scenarija radio je čitav niz pisaca, među njima i pjesnik Ogden Nash, no scenarij se službeno pripisuje trojici autora – Noelu Langleyju, Florence Ryerson i Edgaru Allanu Woolfu.
Na režiji su radila čak četvorica – prvi je bio Richard Thorpe, ali samo dva tjedna, potom George Cukor, još manje – par dana, slijedio je Victor Fleming, četiri mjeseca, i na kraju King Vidor, zadnjih deset dana.
Uz njih i uz niz scenarista, u filmu je sudjelovalo na stotine glumaca i 124 patuljka, koji su nosili široke remene i prsluke kako bi se činili još manjima. U vrijeme kada je snimanje filma normalno trajalo osam tjedana, za snimanje “Čarobnjaka iz Oza” bila su potrebna 22 tjedna.
Producent Arthur Freed (jedan od dvojice producenata, u špici filma spominje se samo ime Mervyna LeRoya) godinama je sanjao o tome da Baumovu priču, iako je već imala par filmskih verzija, u razdoblju nijemog filma, i uspješne radio i Broadway adaptacije, prenese i na filmski ekran. Kad je dobio zeleno svijetlo od MGM-a, studio je navodno želio 10-godišnju Shirley Temple u ulozi Dorothy, no Freed je inzistirao na 16-godišnjoj Judy Garland. Njegova se upornost isplatila. Njegova je zamisao bila i bolja.
Ona pjesma – “Somewhere Over the Rainbow” – postat će životna himna Judy Garland, uz njeno ime ostaje vezana jednako čvrsto i trajno kao i onaj par crvenih cipelica, danas u Smithsonian Muzeju američke povijesti. Godine 2004., Američki filmski institut (AFI) stavio je “Somewhere Over the Rainbow” na prvo mjesto popisa 100 najboljih pjesama iz američkih filmova.
Zadivljujuća je simetrična struktura filma – s jedne strane raskošni Technicolor Oza, s druge – sivilo suhog, sprženog Kansasa i farma Galeovih u razdoblju teške gospodarske krize, tridesetih godina. I unutar te strukture tople teme sjećanja, uspomena, imaginacije, i trokraka potraga, za srcem, mozgom i hrabrošću.
Po ponovnom puštanju u kina, 1948. godine, “Čarobnjak iz Oza” polučuje puno veći uspjeh nego devet godina ranije, postaje jednim od najprofitabilnijih filmova svih vremena. I ostaje jednim od najgledanijih filmova svih vremena. Ako je ikada postojao film izvan kategorije i svih kritika, pisao je nedavno, uz 70. rođendan i objavljivanje posebnog izdanja filma na Blue-ray disku i DVD-u, Washington Post, onda bi to vrlo lako mogao biti “Čarobnjak iz Oza.”
Prva potpuno američka bajka, ali univerzalno privlačna. Moguće najbolji dječji film za odrasle, ili odrasli film za djecu, to je “Čarobnjak iz Oza.”