Jane Goodall, britanski primatolog koja je stekla svjetsku slavu proučavanjem čimpanzi, objavila je novu knjigu, naslovljenu "Nada za životinje i njihov svijet." O toj knjizi i o svom čitavom životnom djelu, ona je nedavno razgovarala sa suradnicom Glasa Amerike Julie Taboh.
Gotovo pola stoljeća Jane Goodall je provela u Nacionalnom parku Gombe, u Tanzaniji, proučavajući divlje čimpanze. Njezina prijelomna otkrića u tom malom rezervatu afričke prašume čine praktički najveći dio onoga što se danas zna o društvenom ponašanju čimpanzi, najbližih srodnika ljudi. Ova 75-godišnja znanstvenica prepustila je sada rad na terenu drugima, a svoje vrijeme poklanja zakladi koju je osnovala s ciljem promicanja zaštite divlje prirode, te prosvjećivanja javnosti. To je i fokus njezine najnovije knjige "Hope for Animals and Their World", koja donosi priče o vrlo iznimnim ljudima koji su uspjeli vratiti s ruba izumiranja neke ugrožene vrste.
Što se nje tiče, životinje su je fascinirale otkad pamti. "I prije nego što sam znala govoriti, već sam gledala crve i druge životinje, kasnije čitala knjige o doktoru Doolitleu, htjela naučiti jezik životinja."
Godine 1960., kad joj je bilo 26 godina, zaputila se u Afriku i počela raditi s poznatim antropologom, sada pokojnim Louisom Leakeyem. A, u šumama rezervata Gombe, u Tanzaniji, zaljubila se u divlje čimpanze i provela slijedećih nekoliko desetljeća proučavajući ih u njihovom prirodnom staništu. Njezino je istraživanje pružilo jedinstven i bliski portret ovih vrlo složenih životinja, te u novom svjetlu pokazalo inteligenciju i čovjeka i čovjekolikih majmuna.
"Vjerujem da je prva zaista važna stvar koju je svijet saznao o čimpanzama bila da koriste i izrađuju alatke. Mislilo se da to rade samo ljudi i da nas to razlikuje od ostatka životinjskog svijeta," kaže Goodall.
Goodall i njezina ekipa istraživača otkrili su i koliko je ponašanje čimpanzi jednako onome ljudi: "Recimo, dugoročna osjećajna veza između članova obitelji koji se međusobno potpomažu. Čimpanze mogu živjeti i dulje od 50 godina, a te veze mogu trajati čitav život."
Želja da zaštiti čimpanze od upada ljudi u njihova obitavališta inspirirala je Jane Goodall da 1977. osnuje Institut Jane Goodal s misijom poboljšanja globalnog razumijevanja i tretmana čovjekolikih majmuna. No, usprkos svim istraživanjima i ambicioznim naporima zaštite, broj divljih čimpanzi u Africi i do danas opada. Onda ih je bilo, kaže Goodall, između milijun i dva milijuna u divljini, danas ih je najviše 300 tisuća. Prvenstveni razlog je - kao i u slučaju drugih ugroženih vrsta - uništenje njihovih staništa. A, jedan način da se zaustavi uništavanje staništa jest da se posveti pažnja rješavanju potreba ljudi koji žive pokraj tih staništa.
"Kako biste uopće mogli i pokušati spasiti čimpanze u njihovoj maloj oazi plodne prašume kad s njezine vanjske strane živi više ljudi nego što zemlja može prehraniti, kad broj tih ljudi raste ne samo prirodnim priraštajem nego i dolaskom izbjeglica iz drugih područja?," kaže Goodall.
Još jedan velik problem za populaciju čimpanzi je potražnja za njihovim mesom. U stare dane, kaže Goodall, lovac nikad ne bi ubio ženku s mladunčetom, ali danas ubija se sve živo - slonovi, gorile, antilope, čak i ptice i šišmiši -, sve što se može razrezati u komade i osušiti nad vatrom. I tako je Goodall 1994. pokrenula razvojni program Take Care koji se provodi u suradnji s lokalnim seljanima sa ciljem stvaranja održivih izvora prihoda koji istodobno promiču i ciljeve očuvanja divljeg života.
"Tim programom sada su poboljšani životi stanovnika 24 sela, a posredno i šire. To funkcionira jer seljani znaju da je nama stalo i do njih i do čimpanzi," kaže Goodall.
O svemu tome Jane Goodall piše u svojoj najnovijoj knjizi. No, pisanje još nije postalo njezina glavna preokupacija: nakon što je 2002. bila imenovana Glasnikom mira Ujedinjenih naroda, ona putuje svijetom gotovo 300 dana u godini, šireći svoju poruku nade i pozitivne promjene.
"Svatko od nas može učiniti pozitivnu promjenu svaki dan. Mi djelujemo na svijet oko nas svakim svojim činom. Kad bismo samo malo više razmislili o posljedicama naših čina ili odluka - što jedemo, što odijevamo, što kupujemo, kakve su nam interakcije s ljudima, životinjama i prirodom - onda bismo mogli početi s malim promjenama što može rezultirati velikim promjenama ... a to nam upravo treba," kaže Goodall.
Pozitivna promjena, kaže Jane Goodall, mora početi unutar nas samih tako da možemo bolje razumjeti i cijeniti duboku vezu između nas i svijeta prirode.