Tijekom sljedećih sto godina, sve viša razina mora promijenit će morske obale diljem svijeta. No, te će posljedice biti najizraženije u južnom dijelu američke savezne države Louisiane, u delti Mississippija. Jedna tek objavljena studija predviđa da će ova država u sljedećem stoljeću izgubiti do pet tisuća četvornih milja – površinu jednaku veličini države Connecticut. Ako su autori ovog izvješća u pravu, brojni žitelji Louisiane morat će se odseliti, i tako postati svojevrsnim ‘klimatskim izbjeglicama.’ Samara Freemark donosi priču o jednoj od prvih zajednica koje će morati naći drugi dom.
Bilo je to otprilike sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je Albert Naquin shvatio da je otok zvan Isle de Jean Charles počeo tonuti. Na tom je otoku Naquin odrastao. On je poglavica plemenske grupe Choctaws koja ovdje živi od 19. stoljeća. Kad je bio dijete, kaže, bila je to jako dobra zajednica za život: u njoj je bilo trgovina, nekoliko crkava, polja i konjskih pašnjaka. Međutim, danas ničeg od toga više nema.
"Slana morska voda neprestano je navirala, sve brže i brže, i sada je od svega ostala samo obala," kaže Naquin.
Isle de Jean Charles tone u Meksički zaljev. Za to postoji cijeli niz razloga. Jedan od njih je taloženje - prirodni fenomen pri kojem se dijelovi regije uz ušće rijeke talože jedan na drugog. Drugi razlog su brane koje blokiraju cirkuliranje taložina, pa navigacijski kanali naftnih kompanija koji sijeku močvare, uragani koji razaraju obalu ovog otoka, a, naravno, tu je i sve viša razina mora. Svi ti čimbenici objašnjavaju zašto je Isle de Jean Charles nekad imao poprečnu površinu od šest i pol kilometara, a danas je ona sužena na manje od pola kilometra.
Nalazimo se u Naquinovom kamionu, na putu za otok. On pokazuje jednu kuću, preokrenutu naglavačke. Nedaleko, druga je pomaknuta s mjesta, a još tri su napuštene. Sâm Naquin nedavno se odselio s otoka. No, godinama je pomagao – i još pomaže - obiteljima koje su tu odlučile ostati. Štoviše, kad su mu se obratili vladini predstavnici 2002. godine nudeći novac kao pomoć otočanima za preseljenje, on se opirao.
"Pitao sam se: ‘Što će uraditi – reći nam da će nas preseliti ovdje, a onda nam poslati račun za kuću? Ne,’ rekao sam, ‘to nije ništa drugo nego moderna Staza suza, kad su nas 1831. godine, zajedno s drugim indijanskim plemenima s američkog juga natjerali da se odselimo s naše zemlje. Nećemo se seliti,’ sjeća se Naquin.
Međutim, u posljednje vrijeme Naquin se jednostavno umorio. Postao je umoran od evakuiranja ljudi pred oluje, umoran od pomaganja u popravljanju i ponovnoj izgradnji domova, te od gledanja kako more sve više nagriza otok. Stoga je njegova misija prošle godine bila uvjeriti 25 obitelji, koje još uvijek žive na otoku, da se odsele.
"Oni neće moći spasiti otok. On će nestati. Znači, mi smo ti koji će morati otići – prije ili kasnije," kaže Naquin.
No, nisu svi spremni napustiti otok. Naquin zaustavlja kamion kako bi popričao s Dominiqueom Dardarom. Njegovu je kuću prošlog ljeta u potpunosti razrušio uragan Gustav. Međutim, počeo je graditi novu koristivši dijelove drugih kuća odnešenih pod naletom oluje – komadiće krova i drvenih fasada. Dardar kaže da se neće seliti: "Nikad se neću odseliti odavde. Ostat ću ovdje, to je moja zemlja."
Preko puta ceste, u kući koja je podignuta četiri metra od zemlje, živi Wenselas Billiot, Naquinov šurjak. Preko 80 mu je godina, i cijeli svoj život proveo je na otoku. Upitan što će učiniti ako se otok još više smanji, rekao je: "Bit će teško. Rođen sam i odrastao ovdje. Ostat ću dokle god budem mogao."
Albert Naquin misli da će, ako dobije pristanak svih otočana, vlada pomoći plemenu da nađe veliki komad zemlje gdje će se svi zajedno moći preseliti kao grupa. Naquin pokušava smisliti kako održati život ovog otoka, čak i kad on sam više ne postoji. Kaže da će novu zemlju možda nazvati Isle de Jean Charles 2. Inače, ovo je izazov s kojim bi se uskoro mogle sučeliti mnoge zajednice u južnom dijelu Louisiane.