Ponoc je davno prosla, ali u klubu Small’s zivo je, uz glazbu Dwayne Clemons kvinteta...Ovaj mali klub u srcu Greenwich Villagea mjesto je na koje dolaze svirati neki od najboljih u svijetu jazz glazbenika. Klub je osnovao Mitchell Borden.
"Kad dodjete ovamo, vidjet cete ljude koje doista pokrece jedna kreativna energija, ona prava iskra. Kad su gore, na pozornici, potpuno se predaju glazbi i zajedno stvaraju nesto sto je puno vece od njih, eto, to je jazz."
Harry Whitaker sjedi na svom uobicajenom mjestu i slusa glazbu poluzatvorenih ociju. Taj pijanist, veteran jazza, svirao je s mnogim velikim imenima otkako je dosao u New York, prije vise desetljeca, kad je New York bio jazz mecca.
"Kad sam dosao, 1961., bilo mi je 16 godina. Dosao sam iz Detroita. Svake veceri odlazio bih u Birdland, ali glazbe je bilo posvuda u gradu i bila je tako dobra, tako inteligentna. Bili su to i ljudi koji su stvarno poznavali svoja glazbala. Poput Johna Coltranea i Dizzyja Gilespieja i Sonnyja Rollinsa. Ucili smo od tih majstora."
"Mnogi danas, grupe i pojedinci, ne slusaju vise jedan drugoga, ne slusaju ono sto drugi rade, slusaju samo sebe! Kad svirate, kad stvarno svirate, onda ste, kako to kazemo, “in the zone,” povezani ste s drugim glazbenicima, vasu izvedbu potice njihova, i obrnuto, s njima stvarate glazbu koje je kohezivna, tako se jazz svira."
Sada u svojim 60-im godina, Harry Whitaker jos uvijek nastupa sa svojim kvartetom: Stacy Dillard, saksofon; Renee Marie Cruz, kontrabas, Brandon Lee Lewis, bubnjevi. Bubnjar Brandon Lee Lewis kaze da je jazz puno vise od puke zabave.
"To je bozanska glazba. Vjecna glazba. Kad kazem ‘bozanska,’ mislim – nalazite je u zraku oko vas, to je kao da nju disete. To je ono sto je u jazzu najljepse. Zato jazz nije samo zabava."
Lewisu je 28 godina. Priznaje da vecina njegovih vrsnjaka vise voli rock-and-roll, hip-hop, country....
"I to je u redu. Slusam i ja hip-hop. Ali mora biti dobar, mora imati glazbenog sadrzaja, ne moze biti samo pop pjesma na brzinu sklepana. Small’s je jedno od rijetkih mjesta u New Yorku gdje dobijate taj poticaj, da mislite i razmisljate kad svirate. U danasnjem drustvu nitko vise ne razmislja puno. A kad jazz svirate, to je kao neka sifra, kad je cujete i prepoznate, kazete – da, to je to, da! Zato je ova glazba tako vazna. Ona je improvizacija. Mi istinski razgovaramo. Ovo je mjesto na kojemu se okupljamo, razgovaramo jedan s drugim, komuniciramo sa zajednicom i unutar nje."
Mladi japanski jazz skladatelj i pijanist Kyoko Oyobe snimio je u klubu Small’s svoj prvi CD, “Cooking at Small’s.” Oyobe zivi u malom stanu iznad kluba i uvjek je dobrodosao kad treba vjezbati, tijekom dana.
"Volim ovaj klub, za mene je to posebno mjesto. Ljudi se ovdje okupljaju kao obitelj. Atmosfera je topla. Neki su glazbenici slavni, a navracaju ovamo. To klubu daje poseban ugodjaj, njujorski ugodjaj, americki ugodjaj, ljudski ugodjaj!"
Small’s je jedno od zadnjih mjesta koja su preostala od jednog zanimljivijeg i zivahnijeg New Yorka, kaze suvlasnik kluba Lee Kostrinsky. Korporacijska kultura i masovni mediji, smatra on, sanitizirali su “Veliku jabuku”...
"Ali ne ovdje i dok sam ja ziv. Ovo je New York City! Ima nesto u jazzu sto ozivljava, sto stvarima stalno udahnjuje novi zivot. Volim sve ono sto magla valja od Brooklyn mosta gore do Harlema i natrag od Greenwich Villagea."
Prirodan, slobodan, demokratski, za jazz cesto i kazu da je americka klasicna glazba. Osnivatelj kluba Small’s, Mitchell Borden, to potvrdjuje...
"Jazz je u svacijim prstima, jer jazz dolazi iz vaseg srca. I tako mora biti, svaki puta. Svirate kao da vam je to zadnji dan zivota. Jazz simbolizira takav stav i takvo shvacanje."