"Ples morate voljeti da bi u njemu ustrajali. Ništa vam ne daje, ničim ne uzvraća, nema rukopisa koji možete negdje pohraniti, slika koje možete na zidove objesiti, možda u muzejima izložiti, pjesama koje možete tiskati i onda prodati, ništa osim onog jednog trenutka, kratkog i prolaznog, kad osjetite da ste živi. [Ples] nije za one slaba, kolebljiva i nesigurna duha." To je, na web siteu merce.org, prvi citat Mercea Cunninghama, nedavno preminulog baletnog plesača i koreografa, jednog od najkreativnijih sila u američkom baletu, više od pedeset godina na samom čelu američke avangarde i jednog od najinovativnijih koreografa u cijelom svijetu.
Plesačima Merce Cunningham Dance Company dobro su poznate i one njegove riječi kojima bi otpočinjala svaka proba: "Ovo vjerojatno nije moguće, ali..."
Merce Cunningham, koji je umro 26. lipnja, u 90. godini života, sâm je plesao do svog osmog desetljeća i nikad nije oklijevao probati nešto novo. Cunningham je volio novo! Nikad se nije ustezao eksperimentiranja, uvijek je u plesu širio i pomicao granice mogućega.
Kreirao je stil tako osebujan da je odmah bio prepoznatljiv kao njegov. Bilo je godina kad ga neka publika nije shvaćala i primala, smatrala je njegove koreografije suviše modernima, suviše izazovnima. Bilo je godina kad se nastupalo pred polupraznim dvoranama, kad je bilo više zviždanja nego aplauza.
"Merce," pitao je jednom Cunninghama njegov brat, "kad ćeš napraviti nešto što se publici sviđa?"
Cunningham, rodom iz države Washington, karijeru je počeo 1939. godine, kao solist u baletnoj trupi Marthe Graham, i nekoliko godina nastavio usporedo učiti kod Georgea Balanchinea. Godine 1944. pošao je svojim putem, slijedio svoju viziju, počeo razvijati vlastiti stil i tehniku plesa, a 1952. osnovao i vlastitu plesnu trupu, Merce Cunningham Dance Company. Njegova su koreografska eksperimentiranja zvali i dekadentima i nadahnutima i zloslutnima i progresivnima. Ona "neprirodnost," koja je rezultirala iz njegova osebujna pristupa, bila je glavna karakteristika njegova stila i samo je zahvaljujući najboljim plesačima sve na pozornici moglo izgledati kao da je bez napora; Cunninghamove plesače se i cijenilo kao neke od najboljih u svijetu profesionalnog plesa.
Koreografija Mercea Cunninghama često je bila rezultat "slučaja," njegovog načina rada zvanog "chance" metoda. Bacanje kocke, ili novčića. Parni ili neparni broj odlučivao je o mnogim važnim elementima plesa – u koliko dijelova, u kojoj dužini, kojim slijedom. Svojem kolegi, koreografu Paulu Tayloru Cunningham je rekao da se za takvo načelo opredijelio zato što je to za njega bio i način gospodarenja vlastitim nemirima, zebnjama i zabrinutostima. Kad bi mu mozak stao, kad ne bi znao što i kako dalje, bacio bi kocku i tako odlučivao. Unatoč tome njegova koreografija nikad nije bila kaotična, bila je, po riječima Mihajla Barišnjikova, "vrsta organiziranog kaosa," ali nije ni svatko mislio da je baš to bila dobra ideja. Tijekom desetljeća, međutim, Merce Cunningham je privukao veliki broj štovatelja i poklonika.
Dok su drugi koreografi inspiraciju tražili, i nalazili, u glazbi, Merce Cunningham se služio nekim drugim kreativnim strategijama. Razbio je jedinstvo glazbe i plesa, koraci i pokreti nisu ovisili o ritmu, o glazbi, glazba i ples bili su kod Cunninghama potpuno odvojeni jedno od drugoga, oni su egzistirali jedno kraj drugoga. Plesači su koreografiju pripremali u tišini. Ta odvojenost glazbe i koreografije bila je samo jedan od načina na koji je Merce Cunningham, po riječima opet Barišnjikova, "ponovno izumio ples."
Od samog početka, također, još od ranih pedesetih godina, glavno pravilo Cunninghamovog plesnog kazališta, koje se kršilo i od kojega se odstupalo vrlo rijetko, bilo je zapravo držati i glazbu i koreografiju i scenografiju i kostimografiju odvojeno, raditi na svakom elementu neovisno, sve do generalne probe, često čak do prvog nastupa, do premijerne izvedbe.
Cunningham je u ples unosio i najnoviju tehnologiju... Šezdesetih godina kameru, kako bi bilježio ples u mutlimedijskim kolažima; potkraj 80-ih godina razvio je i softver zvan prvo "LifeForms," potom "DanceForms," sistem plesne kompozicije, pokreta i koraka, na kompjuteru, što mu je ukazalo na nove mogućnosti za neovisne pokrete torza, glave, ruku i nogu. Početkom ove godine, njegov stalni interes za medije doveo je do stvaranja "Mondays with Merce," webcast serije koja pruža jedinstveni uvid u njegove koreografske metode i tehnike.
Jedan od kreatora američkog modernizma, sredinom prošlog stoljeća, Cunningham je surađivao s nizom drugih avangardnih umjetnika iz drugih disciplina, u prvom redu sa svojim dugogodišnjim životnim partnerom, skladateljom, glazbenim teoretičarem, filozofom, pjesnikom Johnom Cageom, kao i pijanistom i skladateljem eksperimentalne glazbe Davidom Tudorom, te umjetnicima Robertom Rauschenbergom, Jasperom Johnsom, Bruceom Naumanom, Andyjem Warholom, Royem Lichtensteinom, Isamu Noguchijem, dizajnerom Romeom Giglijem i mnogim drugim vodećim ličnostima u svijetu moderne umjetnosti; svi su oni novim i drugačijim vizualnim idejama doprinijeli Cunninghamovom svijetu plesne umjetnosti.
Cunningham je načinio oko 200 koreografija uglavnom za svoju, Merce Cunningham Dance Company, ali i za New York City Ballet, Balet pariške Opere, za American Ballet Theatre, Boston Ballet...
Dobitnik je mnogih priznanja – nagrade Centra Kennedy, za životni doprinos kulturi Sjedinjenih Američkih Država, i Nacionalne medalje za umjetnost, najvišeg odličja koje američka vlada dodjeljuje umjetnicima, ali i najviših priznanja nekih drugih zemalja, Velike Britanije, Francuske, Japana..
Zaklada Mercea Cunninghama objavila je, još ranije ove godine, da će Merce Cunningham Dance Company, po njegovoj smrti, poći na dvogodišnju turneju s njegovim djelima i potom biti raspuštena. Cunningham za svoju umjetnost nije niti mislio da je trajna. Jer, ples "ništa ne daje, ničim ne uzvraća... ničim osim onim jednim trenutkom, kratkim i prolaznim, kad osjetite da ste živi."
Koreografija Mercea Cunninghama, međutim, ostavila je neizbrisivi trag na suvremeni ples diljem svijeta. "Jedan od tek nekolicine ličnosti 20. stoljeća," kako je pisao New York Times, "koji su od plesa napravili važnu umjetnost i važan oblik kazališta."