Etnicke napetosti u zapadnoj Kini, u pokrajini Xinjiang, dovele su, petog lipnja, do provale nasilja izmedju muslimanske manjine Ujgura i vecinskog naroda Han, sa zrtvama na obje strane. Pravi broj zrtava, ranjenih i poginulih – prema sluzbenim vladinim izvjestajima, poginule su 192 osobe – predmet je rasprava. Na tu i druge teme Judith Latham je za Glas Amerike razgovarala s regionalnim novinarima i novinskim analiticarima.
Mnogi zapadni novinari i novinski analiticari bili su zateceni izbijanjem etnickih sukoba izmedju vise stotina Ujgura i kineskog stanovnistva Urumquija, glavnog grada pokrajine Xinjiang. Prosvjednici su zahtjevali punu istragu incidenta do kojega je doslo u tvornici igracaka u jednom drugom dijelu Kine, sukoba izmedju kineskih i ujgurskih radnika u kojima je poginulo dvoje Ujgura. Iz zasad jos nejasnih razloga, prosvjedi su se prosirili i izmakli kontroli.
Strucnjak za euroazijska pitanja Peter Goble autor je mnogih knjiga i clanaka o etnickim i vjerskim manjinama podrucja. On kaze da nije ni najmanje iznenadjen izbijanjem etnickog sukoba jer, po njegovim rijecima, pokrajina Xinjiang, nekoc kvazinezavisna turkijska republika Ujgura, postala je etnicki raznolikija i kompleksnija jednom kad su Kinezi poceli ulaziti u to podrucje.
"Po kineskoj okupaciji 1949. godine slijedilo je prisilno naseljavanje velikog broja Han stanovnika; Ujguri i druge turkijske skupine, koje su, 1949., cinile izmedju 70 i 90 posto ukupnog stanovnistva, sada cine samo 30 do 40 posto. Ono sto je, po mojem misljenju, dovelo do bijesa, prvo, a onda i do incidenta u tvornici igracaka i do nedavnih nasilnih prosvjeda, bila je odluka kineske vlade da unistene budu povijesne cetvrti gradova u kojim su Ujguri i druge turkijske skupine zivjeli puno stoljece i da na njihovom mjestu podigne stambene nebodere u kineskom stilu. To je bilo shvaceno samo kao jos jedan korak ka eliminaciji ujgurske kulture.
Na podrucju bivseg Sovjetskog Saveza, kaze Paul Goble, vlada veliko zanimanje za nacine na koje kineska vlada pokusava pokoriti svoju muslimansku manjinu u Xinjiangu: "Neki od najtemeljitijih ruskih komentara na zbivanja u Istocnom Turkistanu, kako jos zovu kinesku pokrajinu Xinjiang, ukazuju na slicnosti sa zbivanjima u Kazahstanu, u prosincu 1986. godine. Nastojanja da se Kazahstan tada na brzinu 'rusificira' i pokusaji da se u Xinjiangu sada nametne kineska, Han dominacija, to je paralela povucena u tim komentarima. Ruska je vlada podrzala pokusaje Beijinga u gusenju pobune Ujgura, kako u izjavama ruskog Ministarstva vanjskih poslova tako i putem zajednicke deklaracije Sangajske organizacije za suradnju."
Tu organizaciju cine Rusija, Kina i cetiri od pet srednjeazijskih drzava nastalih raspadom Sovjetskog Saveza. Medjunarodni mediji, istice Paul Goble, ne moraju se vise oslanjati iskljucivo na sluzbenu kinesku novinsku agenciju Xinhua, za informacije o gusenju nedavnih nemira u gradovima Urumqiju i Kashgaru: "Danas postoji niz alternativa. Prilicno velike ujgurske zajednice u Srednjoj Aziji, u Kazahstanu, Uzbekistanu i Kirgistanu, koje su u stalnom kontaktu, putem telefona, pisama ili susreta, s onima u Urumqiju i Kashgaru. Drugo, za mnoge postoji i Internet. Mnogi se Ujguri njime sluze."
Indijski novinar Jehangir Pocha, koji je godinama izvjestavao za Boston Globe iz Beijinga, kaze da su zahvaljujuci mobilnim telefonima, Twitteru i drugim novim tehnologijama - kineska i, primjerice, iranska vlada bile samo djelomicno uspjesne u sprecavanju sirenja i drugih verzija onoga sto se zbivalo tijekom prosvjeda u Teheranu ili sukoba u Xinjiangu. Svjetski su mediji, dodaje on, informacije prosirili unatoc cinjenici da vlade u Beijingu i Teheranu i dalje drze cvrstu kontrolu nad medijima unutar granica svojih zemalja:
"Takve informacije nije vise moguce zadrzati. Zato je vlada ovaj put i bila nesto manje restriktivna nego sto je to bila u proslosti jer shvaca da bi u izvjesnom trenutku mogla izgledati smijesno i glupo. Stoga je cak dovela strane novinare u Xinjiang, osigurala za njih hotelske sobe, bila nesto otvorenija i iskrenija."
Jehangir Pocha, danas suvlasnik i direktor jedne televizijske postaje u New Delhiju, kaze da se mogu povuci neke paralele izmedju situacije u kojoj su se danas nasli Ujguri s onom Tibetanaca cija je brojna zajednica u egzilu utociste nasla na sjeveru Indije, kamo je i Dalai Lama pobjegao prije gotovo 60 godina: "I jedni i drugi, i Ujguri i Tibetanci, smatraju da su u Kinu bili apsorbirani manje-vise protiv njihove volje. Problem Tibetanaca, medjutim, vrlo je dobro poznat Zapadu gdje su za svoju stvar privukli veliku podrsku i puno simpatija. Ujgurski je problem manje poznat. Po tome se dvije skupine razlikuju. I po tome sto Tibetanci zele autonomiju sluzbeno, dok Ujguri, iako kazu da zele autonomiju, ono sto doista zele je nezavisnost od Kine."
S druge strane, malo je onih, istice Jehangir Pocha, koji gaje iluzije da ce Beijing u doglednoj buducnosti moci kontrolirati nekineske manjine koje zive na podrucju Kine. Unatoc tome, dodaje on, zapadne vlade i mediji moraju i mogu drzati polozaj Ujgura u Kini u zaristu svjetske scene.