Slijetanje na Mjesec i dalje je nadahnuće za pjesnika, mistika ili začuđenog djeteta u svima nama. Jessica Berman ispituje ljudsku čežnju za odlaskom u svemir, te iskustva onih dovoljno hrabrih, sretnih ili možda dovoljno ludih, da se vinu izvan granica Zemlje.
Mi ljudi smo čudna sorta. Od novorođenčadi koje po prvi put otpuza iz majčinih ruku kako bi istražilo skrivene kutke vlastitog doma, od plemenskog otočanina koji izdubi kanū kako bi u njemu otplovio daleko od voda koje dotiču zemlju njegovog rodnog kraja, pa do mistika koji želi otkriti tajne vlastitog uma – žar da se vinemo izvan bliskog nam horizonta kao da je ugrađen u naše biće. A budući da nema obzora koji se proteže daleko kao i sam svemir, prirodno je da će ga čovjek željeti dostići i zaviriti u njega.
Kakav je zapravo život onih koji su iskusili bestežinski svijet? Mike Lounge, astronaut koji je tri puta bio u svemiru, poređuje to iskustvo s uspinjanjem kroz nebo dok ste vezani u pilotskoj kabini raketoplana:
"To je poput vožnje u starom, drvenom vlaku smrti, dosta gruboiskustvo. No, nakon dvije minute, nalazite se iznad atmosfere, udaranje prestaje i pretvara se u konstantno, blago guranje. Da biste stigli do svemira treba vam otprilike deset minuta. Onda motor prestaje raditi, vaše olovke i bilješke počnu lebdjeti ispred vašeg lica, a trbuh lebdi u visini vašeg vrata i potpuno vas ošamuti. Onda shvatite da ste stvarno u svemiru!"
Vrste viših sisavaca iz reda primata, poput čovjeka, kao i sve životinjske vrste koje žive na zemlji, toliko su navikle na silu težu da zapravo ne primjećuju svoju neprestanu, umarajuću borbu da se nose s njom. Jednom kad se nađete u svemiru, međutim, osjetite kako vas bestežinsko stanje rastereti i osvježi, te učini radosnijim.
"Možete sjediti na stropu; možete vrlo brzo i raditi salto, okrećući se u svim smjerovima. Tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci tada postaju poput djece jer – igrati se s hranom u takvom stanju prava je zabava." kaže Mike Lounge.
Lori Garver radila je u NASA-i i bivša je direktorica organizacije koja promiče obrazovanje o svemiru i broji 30 tisuća članova, National Space Society. Ona vjeruje da je život u svemiru naša sudbina, jer svemir je, kaže, dio ljudskog nasljeđa:
"Nekadašnji moreplovci nisu se mogli odreći putovanja morem – uvijek ih je nešto vuklo nazad. Mnogi od nas vjeruju da je to zato što svi izvori života dolaze iz mora. Ja mislim da to seže još dublje, odnosno da dolazimo iz svemira. Svi smo mi napravljeni od zvjezdanog i među-planetarnog materijala, i to bi za nas značilo povratak kući, a ne odlazak od kuće. Išli bi nazad na početak, tamo odakle smo i došli."
Ideja o svemiru kao o našem prvotnom domu zadobila je povjerenje ozbiljnih studenata povijesti i razvoja ljudskog roda. Ona je posebno zaokupila pokojnog filozofa Terencea McKennu, autora "Hrane bogova" i "Nevidljivog krajolika." On je to opisao kao oživljavanje života u utrobi. Fetus koji se nalazi u amnionskoj tekućini zapravo je u bestežinskom stanju. McKenna je smatrao da postoji nevjerojatno duboka nostalgija za povratak tom stanju, i to u obliku erotskog impulsa.
No, u svemir nas, po nekima, privlači i nagon za bogaćenjem. Mnogi asteroidi – koji uglavnom kruže u unutarnjem dijelu sunčevog sustava – sadrže mnogo više zlata, nikla i drugih plemenitih metala nego što je ikad postojalo na Zemlji. A količina prostora u svemiru ogromna je.
Ipak, renomirani profesor fizike na sveučilištu George Mason, James Trefil, smatra da ono što će nas povesti dublje u nepregledni svemir neće biti novac, već nešto drugo:
Ako pogledate prošle civilizacije i upitate se što su one istinski važnog napravile, odgovorit ćete: piramide, katedrale, velika umjetnička djela…Mislim da se tu može pribrojiti i istraživanje svemira. To je nešto što ćemo učiniti, jer to je ono što mi uistinu jesmo. (…) Naše piramide, naše katedrale predstavljat će istraživanje svemira. Kad se netko za 500 godina osvrne nazad na 20.-o stoljeće, neće govoriti o Drugom svjetskom ratu, niti o predsjedničkim izborima. Ono što će reći je: 'To je bilo stoljeće kad je čovjek prvi put stupio na Mjesec.' To je ono po čemu će nas pamtiti."
The Romance of Space, "Romansu o svemiru," napisao je Adam Phillips.