Odnos američkih obavještajnih službi i Kongresa Sjedinjenih Država pun je trzavica i prijepora, već desetljećima. Najnoviji spor izbio je prije nekoliko dana, kada je otkriveno da je novi direktor Središnje obavještajne agencije CIA-e odlučio ukinuti jedan protu-teroristički program, započet nakon al-Qaidinih napada na Washington i New York. Problema ne bi bilo da ubrzo nije ustanovljeno da Kongres uopće nije niti znao da taj program postoji.
Osim što usvaja zakone i odobrava proračunski novac, Kongres i nadgleda rad državne uprave – brojnih ministarstava i drugih vladinih ustanova. Vjerojatno je najteže nadgledati obavještajne službe, pogotovo Središnju obavještajnu službu, CIA-u, zbog toga što one po prirodi svog posla djeluju većinom u tajnosti.
Amy Zegart, koja predaje kolegij o obavještajnim agencijama na Sveučilištu Californije u Los Angelesu, kaže da je kontrola obavještajnog sektora težak posao uvedena iz dva razloga – efikasnosti i etičnosti. "S aspekta efikasnosti, dobro je da postoji netko tko će obavještajce nadgledati – pitati ih teška pitanja, zahtijevati rezultate, evaluirati njihov rad. Zbog takve kontrole, naše obavještajne agencije rade bolje. Drugi razlog za vanjsku kontrolu je aspekt etike. U demokratskom društvu moraju postojati demokratski izabrani članovi Kongresa koji nadgledaju ove ustanove koje djeluju u tajnosti i izolaciji – kako bi se zajamčilo da se ne krše američke nacionalne vrijednosti i građanske slobode".
Potreba za kontrolom iz vana često je u opreci s prirodom obavještajnog posla. Obavještajci djeluju često u tajnosti i boje se 'curenja' povjerljivih informacija. Članove Kongresa koji nadgledaju njihov rad posebno vrijeđa sumnja o mogućem 'curenju' obavještajnih podataka u javnost – oni tvrde su kongresni odbori sigurna mjesta odakle ne izlaze povjerljive informacije. Većina demokratskih zemalja prakticira neku vrst nadzora nad svojim obavještajnim službama.
Bivši američki obavještajac Bob Ayers danas je konzultant za obavještajnu problematiku u Britaniji. On kaže da su Europljani mnogo tolerantniji kada je u pitanju tajnost njihovih špijunskih službi od Amerikanaca. "U Ujedinjenom Kraljevstvu obavještajne su operacije tajne. One su i tako zamišljene. Pretpostavlja se da o njima nitko ništa ne zna, o njima nitko ništa ne govori. Nitko niti ne brine o tome što se o tome ne govori".
U Sjedinjenim je Državama situacija drugačija. Zakon nalaže da predsjednik i obavještajne agencije, posebno CIA, informiraju odbore Zastupničkog doma i Senata o svojim djelatnostima, i to 'pravodobno'. Kada je CIA bila osnovana, 1947. godine, njezini su obavještajci manje-više djelovali bez ikakvog vanjskog nadzora. No čak i tada – kaže David Barrett, profesor na Sveučilištu Villanova, postojala je svijest da obavještajce netko treba nadzirati. "Možda se to čelnicima CIA-e i predsjedniku nije sviđalo, ali uvijek je, pa čak i u usred hladnog rata, postojala svijest da u Kongresu netko mora znati o osjetljivim i povjerljivim operacijama CIA-e. Ne cijeli Kongres, ali jedan manji broj njegovih članova".
Nadgledanje obavještajnih djelatnosti temeljilo se na pragmatičnom razlogu – Kongres odobrava proračunska sredstva za sve vladine ustanove. I tako su predsjedatelji odbora dvaju domova Kongresa počeli dobivati informacije o tome što obavještajne agencije rade. Ostali dio Kongresa, više od 400 članova Zastupničkog doma i većina od stotinu senatora u pravilu ne zna što konkretno rade obavještajne agencije, iako glasaju za njihove proračune. Odnos prema obavještajnim agencijama u Americi se počeo mijenjati nakon afere Watergate te otkrića da su neke obavještajne agencije, među njima i CIA i Agencija za nacionalnu sigurnost, uhodile američke državljane i planirale atentate na strane državnike. Nakon toga uvedena je kontrola tih agencija od strane Kongresa. No, nadzor se zapravo svodi na informiranje pojedinih kongresmena i senatora o obavještajnim aktivnostima – međutim članovi Kongresa ne mogu ih zabraniti ili odobravati.
David Barrett kaže da u svakoj predsjedničkoj administraciji, na kraju, dođe do afera kada netko nekoga optužuje za tajenje obavještajnih informacija. "Zanimljivo je, a pomalo i šokantno, da bez obzira na sve te zakone, još uvijek postoji taj problem. Naime, Bijela kuća i direktori obavještajnih službi ponekad odluče da ne trebaju informirati Kongres o nekim operacijama".
Posljednji takav slučaj dogodio se prije nekoliko dana, kada je otkriveno da je bivši dopredsjednik Sjedinjenih Država Richard Cheney, navodno, naredio CIA-i da ne obavještava Kongres o planovima da se izvrše atentati na čelnike al-Qaide.