Food Inc., novi dokumentarac redatelja Roberta Kennera, optužuje američku prehrambenu industriju, - korporacijski monopol, kako ih on naziva -, da stoku tretiraju na nehuman način, da uzgajaju genetski modificirane usjeve koristeći gnojiva i pesticide, koji su štetni po zdravlje i ljudi, a i našeg planeta. Film je potaknuo još žešće debate izmedju predstavnika prehrambene industrije i grupa koje zastupaju interese potrošača o tome što je sigurno jesti, a što ne.
U novom dokumentarcu Roberta Kennera, Food Inc., autor i istraživački novinar Eric Schlosser, opisuje američku prehrambenu industriju kao ogroman monopol u kome tek šačica korporacija proizvodi i prodaje 80 posto svega što jedemo. Schlosser dalje navodi da je vrlo procesuirana hrana koju oni proizvode prepuna kemijskih dodataka, a u nutritivnom smislu daleko zaostaje za prirodnom hranom. Ostali zagovornici etičkog odnosa prema hrani koji se pojavljaju u ovom filmu, djele njegovo mišljenje.
Film prikazuje stoku koja se umjetno tovi hranom u kojoj je glavni sastojak kukuruz. Krave, podsjeća nas film, nisu evolucijom došle do tog stanja da se hrane kukuruzom. Kenner dalje u filmu tvrdi da je perad također na prehrani prepunoj kemikalija, kako bi pilići narasli što veći u što kraćem vremenu, te bili spremni za prodaju što brže. Film nas vodi u prenapučene i prljave torove, u kojima postoje odlični uvjeti za razvoj i širenje potencijalno smrtnosne bakterije Ešerihije koli.
Janet Riley, dopredsjednica Američkog instituta za meso,
u Washingtonu, kaže da se ova industrija pridržava vrlo striktnih zdravstvenih
standarda, te da su njihove prostorije čiste, oprema sterilizirana, a antibiotike
koje koriste regulira Američki savezni ured za kontrolu hrane i lijekova, FDA. "Mislim da je film karikatura industrije koju ja dobro
poznajem. Ne mislim da uopće predstavlja
tu industriju u pravom svjetlu. Ovaj
film pokušava optužiti čitavu prehrambenu industriju koristeći neke anegdote, i
to na vrlo neobičan način" - kaže Janet Riley.
Caroline Smith DeWaal, direktorica sigurnosti hrane pri neprofitnom Centru za znanost i javne interese, slaže se, do određene mjere, no kaže da hrana koja je proizvedena lokalno na naše stolove stiže brže i svježija je, te ima bolji okus, a i potrošač se može i sam uvjeriti u kakvim je uvjetima uzgojena.
No, sva ta lokalno uzgojena hrana, dolazi sa manjih farmi, i budući da je njena proizvodnja skuplja, i potrošač za nju plaća veću cijenu, nego za hranu koja je uzgojena na ogromnim farmama.
Što je, dakle, bolje za samog potrošača? Evo što o tome misli Janet Riley. "Ljudi definitivno vole ovakvu vrstu zemljoradnje. No, mora postojati alternative i za one potrošače koji traže najpogodnije cijene, i koji imaju niža primanja."
Potrošači, međutim, imaju pravo znati odakle dolazi njihova hrana, kaže Caroline DeWaal. A upravo to je središnja tema Kennerovog dokumentarca u ovoj debati o kvaliteti i sigurnosti hrane koju jedemo.