Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, oko 13 posto smrtnih slučajeva kod ljudi prouzročeno je rakom. Znanstvenici, međutim, izvješćuju da rak izaziva istu toliku smrtnost i kod nekih životinjskih vrsta, prijeteći im izumiranjem.
Mnogi Amerikanci po prvi put su upoznali tasmanijsku neman 1957. godine, u jednom od crtića Zekoslava Mrkve, u kojemu se on, u sanduku s mrkvama, padobranom spusti u Tasmaniju.
Kako saznaje i sam Zekoslav Mrkva, to je tobolčar mesojed, koga se može naći samo na Tasmaniji. Uz tobolac, tasmanijska neman ima i šiljaste uši, vrlo šiljaste očnjake, male crne očice i smeđe krzno. Dok lik iz crtića još uvijek ima solidnu karijeru u Hollywoodu, njegovim sunarodnjacima je tijekom zadnjeg desetljeća bilo vrlo loše: populacija prave tasmanijske nemani pala je sa 150 tisuća na manje od polovine te brojke. Izumiranje je, kako kaže patologinja Denise McAloose, izazvano zaraznim rakom koji izaziva tumore na licu:
"Tumorske stanice se prenose s jedne životinje na drugu kroz ujede od borbi. S tumora jedne životinje, stanice padnu na ujednu ranu druge i ta se zarazi istim tumorom."
McAloose je glavni patolog programa globalnog zdravlja organizacije Wildlife Conservation Society. Ona i drugi zaštitnici prirode plaše se da, ukoliko se ne poduzmu koraci za zaštitu te vrste, ona bi vrlo skoro mogla izumrijeti:
"Među trenutnim preporukama je i ona da se neke nezaražene životinje uhvati i drži u zarobljeništvu, gdje bi se razmnažale, kako bi se očuvala vrsta dok ne nađemo lijek za njihov rak."
U članku objavljenom u srpanjskom broju časopisa Nature Reviews Cancer, McAloose piše da su saznanja o raku kod životinja prilično nasumična … i to iz dobrog razloga:
"Životinje žive na nepreglednim prerijama, ili u džunglama, ili pod vodom. Dakle, pristup životinjama je otežan, što otežava i naše saznanje o njihovim bolestima. Ista je stvar i s postojećom metodologijom identificiranja raka."
U članku se spominju i drugi slični slučajevi. U oceanima diljem svijeta, migratorna zelena kornjača pati od bolesti koja izaziva tumore kože i unutrašnjih organa. Kalifornijski morski lavovi imaju vrlo visoku stopu obolijevanja od virusnih genitalnih tumora koji negativno utječu na njihovo razmnožavanje. A, rak crijeva je drugi vodeći uzrok smrti među beluga kitovima u sjevernoameričkom estuariju rijeke St. Lawrence.
"U jednoj studiji, koja je vođena 17 godina, pokazalo se da je ta populacija beluga kitova mnogo teže pogođena rakom od beluga kitova u drugim sredinama. Sumnja se da glavni – ili jedan od glavnih! – faktora u tako visokoj stopi obolijevanja od raka čine polutanti ili toksini u vodi. Neki toksini i polutanti u tim vodama povezani su s pojavom raka kod ljudi."
Kako kaže McAloose, kada se toksini slegnu na dno, oni započnu svoj put prema vrhu lanca prehrane. Školjke, koje jedu beluga kitovi, imaju vrlo visoku koncentraciju toksina i smatra se da je upravo prehrana tim školjkama povezana s nastankom raka kod beluga kitova. Kako kaže Denise McAloose, njezin članak u časopisu Nature Reviews Cancer potaknuo je novu raspravu:
"Zanima nas da se rak razmotri iz perspektive zaštite vrsta; da se stvarno pokuša shvatiti da li i kada je rak važan u populaciji neke vrste; što dovodi do razvoja određenog raka, radi li se, recimo, o zagađenju okoliša?"
Denise McAloose poziva na rašireno osmatranje i praćenje slučajeva raka kod životinjskih vrsta. To će, kaže ona, na koncu ne samo spriječiti bolesti i moguće izumiranje nekih vrsta, nego unaprijediti proučavanje ljudske biologije i zdravlja.