Gypsy jazz ili gypsy swing gitarist Sam “Sammo” Miltich, u Minnesoti rođen, 1985. godine, majci norveškog i ocu hrvatskog porijekla, bio je gost našeg programa prije nekoliko godina. Njemu je tada bilo tek devetnaest, ali već su ga bili prozvali “wunderkindom gypsy jazza.” Njegova se karijera nastavila razvijati, uslijedili su brojni nastupi i nekoliko zamjećenih albuma.
Sam Miltich je odlučio postati gypsy jazz gitaristom kad mu je bilo 15 godina. Glazbom je, istina, okružen od rođenja, zahvaljujući ocu-kontrabasistu i ljubitelju jazza, djedu koji je vodio swing-band, tamo još, četrdesetih godina, baki koja je violončelo svirala, zajednici u kojoj je rođen na Mesabi Range, blizu Grand Rapidsa, a u kojoj se uvijek čula tamburica, jer veliki je broj Hrvata i došao raditi u tamošnjim rudnicima, krajem 19. i početkom 20.stoljeća, te činjenici da je u kući uvijek bilo obilje gramofonskih ploča i glazbenih instrumenata. Sa sedam godina “otkrio” je Errolla Garnera, Garner ga je oduševio. Sam se prvo i latio glasovira, pa kontrabasa, a onda je na red došla i tuba.
Odrastao je slušajući sve, od Segovije, Ravela, Brahmsa, Ellingtona, Basieja, Garnera i Lestera Younga, do Doca Watsona, Earla Scruggsa, Hendrixa i Claptona, Gershwina i Antonija Carlosa Jobima. od klasične do bluegrassa i jazza. A onda je petnaestgodišnji Sam vidio onaj film Woodyja Allena – Sweet and Lowdown, Biti najbolji – o gitaristu Emmetu Rayu, izmišljenom liku, koji sebe smatra najboljim gitaristom na svijetu, svakako drugim najboljim, odmah iza Djanga Reinhardta, njegova idola. Django je istog časa postao i idol Sama Milticha, gypsy jazz - glazba njegovog odabira.
Gitaru je i prije malo svirao, ali tad je počeo za ozbiljno. Učio je tako što je slušao Djanga, skidao notu po notu, potom otišao u San Francisco, majstoru za jazz manouche, Paulu Mehlingu (Hot Club of San Francisco), dobio od njega poduku, ali uglavnom je potom sâm nastavio, uz pomoć videa i drugog nastavnog materijala koji je dobio od Mehlinga. Tri godine nakon što je vidio onaj Allenov film, i dobio inspiraciju, Sam Miltich je, sa svojim sastavom Clearwater Hot Club, u kojemu svira i njegov otac Matthew, izdao prvi album – May Rain.
Od našeg razgovora, povodom objavljivanja njegovog prvog albuma, prošle su oko četiri godine. Što je otada učinio?
“Puno svirao. [smijeh]. Nakon albuma May Rain, izdali smo još jedan, pod naslovom Some of These Days, sa skladbama Ellingtona, Fatsa Wallera i Djanga Reinhardta, između ta dva i jedan s Paulom Mehlingom i njegovim Hot Club of San Francisco. Potkraj prošle godine i Just You, Just Me, ima na njemu Gershwina, Irvinga Berlina, Fatsa Wallera i Lestera Younga. Na tom albumu tata, osim što svira na kontrabasu, i pjeva, a pridružio nam se i saksofonist Dave Karr.”
U travnju ove godine, sada već 24-godišnji Sam Miltich ponovno se udružio sa Daveom Karrom i s njim snimio album Darn That Thing.
“Jako mi se sviđa taj album, sve su samo dueti, ja i jedan stariji gospodin, njemu je 78 godina. Dvanaest skladbi smo snimili za samo dva dana, nema overdubbinga, zvuči vrlo autentično.”
Vrlo autentično i vrlo spontano i prisno, bez obzira na godine koje dijele dvojicu glazbenika. Dave Karr, porijeklom Englez, u Minnesotu je došao preko New Yorka, prije 50 godina, i veteran je jazza na sceni “gradova-blizanaca,” Minneapolisa i St. Paula. Razvio se pod utjecajem Charlieja Parkera i Dizzyja Gillespieja.
Na albumu Darn That Thing i ima više bebopa, kaže Sam. A i njegova je gitara drugačija.
“Razlikuje se od sviranja Djanga. Umjesto trzalicom, više sviram prstima. Ja sam zapravo cijela ritmička sekcija. Moja svirka podsjeća, mislim, malo na gitarista Joea Passa.”
Na Darn That Thing našle su se, između ostalih, “Sweet Lorraine,” Burwella i Parisha (1928); “Serenade in Blue,” Warrena i Gordona (1942); “Poor Butterfly,” Hubbella i Gordona (1916); “Pennies From Heaven,” Johnstona i Burkea (1936); “My Foolish Heart” (Young/Washington, 1949); “Autumn in New York,” klasik iz 1934., Vernona Dukea; “I Surrender Dear,” Barrisa i Clifforda, koju znamo i u interpretaciji Binga Crosbyja i Theloniousa Monka, “Everything Happens to Me” (Adair/Dennis, 1941), ta je bila hit i za Sinatru i za Charlijea Parkera.
“Nikad ne kažem da sam ja glazbu odabrao,” veli Sam, “ona je mene odabrala. Tako se to sve dogodilo. Sviram jer mi srce tako nalaže. I to je to.” Gitaru je držao u rukama i dok smo razgovarali i malo na njoj improvizirao.
Bilo je, u ovih nekoliko godina otkako je počela Samova karijera, i niz turneja i kolaboracija – bio je u Evropi, nedavno u Japanu, nastupio u Lincoln Centru, u New Yorku, na koncertu s međunarodnim glazbenicima upriličenom u čast i sjećanje Djangu Reinhardtu, upravo ostvaruje suradnju s mandolinistom Peterom Ostrouschkom, a pred njim je još jedna važna - snimat će, tijekom lipnja, s nizozemskim violinistom Timom Kliphuiseom, tradicionalne Reinhardt/Grappelli stvari i tome se, kaže, silno veseli, jer Kliphuise je među najboljim svjetskim violonistima, često za njega kažu da je nasljednik Stéphanea Grappellija, da njegovo nasljeđe prenosi u 21. stoljeće.
Inače, sve bi dao, priznaje Sam, kad bi mogao svirati sa Stochelom Rosenbergom, također Nizozemcem, jazz-gitaristom koji svira u jazz manouche stilu, i s francuskim gitaristom Birélijem Lagrèneom, iako priznaje da bi se ukočio od straha i strahopoštovanja kad bi mu se pružila takva prilika. Ali, brzo dodaje, treba samo dalje ići, uvijek naprijed ići, stalno nešto novo probati.
“Kad čovjek sebe ograniči, sebe stavlja u loš položaj, jer glazba je živa stvar i glazbenici moraju biti u stanju razvijati se. Ja sam veliku inspiraciju nasao u Djangu, ali su mi ukazali i na Lestera Younga i tako je došlo do ove suradnje s Daveom Karrom, on voli Younga, a Young je, zna se, svirao s gitaristom Charlijem Christianom. Slušao sam tu dvojicu, oni su na mene ostavili traga. S Ostrouschkom sviram brazilski chorro, uvrštavao sam ga na svoje albume, kao i francuski musette. Jazz je za mene u biti svega, ja odatle dolazim, ali radim i na folku – Balkan, naročito Makedonija, također Rumunjska i Bugarska, zatim Britanski otoci. U zadnje vrijeme sviram i dosta bluegrass, sviram zapravo sve što mi se sviđa. i slušam Neko Case.”
Jedna njegova žarka želja još uvijek ostaje neispunjena, ne zadugo, nadajmo se – da dođe u Hrvatsku i svira s hrvatskim glazbenicima, za hrvatsku publiku.
