Uz 110. obljetnicu rođenja Dukea Ellingtona (29. travnja), jedan drugi jazz-pijanist – Marcus Roberts – jedan od danas najistaknutijih jazz-pijanista u svijetu, izdao je album pod naslovom “New Orleans Meets Harlem, Vol. 1,” s kompozicijama velikih majstora jazz-klavira, zaslužnih za razvoj jazza.
Roberts njime i pokazuje kako je i na koji način stapanje ranog jazza, s korijenima u ragtimeu, bluesu, i pod njuorleanskim utjecajima, s virtuoznim stilovima Harlema, proizvelo jedan potpuno novi zvuk, kako je glazba New Orleansa, dakle, utjecala na jazz Harlema i kako se on eksponencijalno širio od Harlema. Album je izdan, na etiketi J-Master Records, prije nešto više od mjesec dana, a već za njega kažu – jedan od najboljih ovogodišnjih jazz-albuma.
Široko hvaljena karijera 45-godišnjeg Marcusa Robertsa počela je prije više od 20 godina. Izdao je za to vrijeme niz albuma (preko trideset u prvih petnaest godina), ali svoj zadnji – “Cole After Midnight,” album kojim je odao priznanje glazbi Nat “King” Colea i Colea Portera - prije punih osam godina. Gdje je bio i što je radio tih osam godina? Na Florida State University, gdje predaje studij jazza.
Roberts je u Floridi, u Jacksonvilleu, i rođen, 1963. godine. Slijep je od svoje pete godine; na glasoviru je počeo svirati sa osam godina i odlučio postati jazz-pijanistom nakon slušanja, na radiju, Dukea Ellingtona, Mary Lou Williams i drugih jazz glazbenika, ne samo pijanista. Vrlo je rano došao na glas kao talentirani stride pijanist, predan i vjeran klasičnim standardima i jazz tradicijama. Kasnije će reći da ga je glasovir privukao svojim prelijepim zvukom, ali i zbog toga što u njemu “ima nešto stabilizirajuće, jako važno za slijepo dijete. Glasovir je velik, nikamo se ne miče, a i klavijatura, njen dizajn, blagodat je za osobe s tom vrstom invaliditeta. Crne tipke su složene ili po dvije ili po tri zajedno. Ako se ravnate prema njima, uvijek znate gdje ste.”
Prijelomni trenutak za Robertsovu karijeru došao je 1985., kad se priključio orkestru Wyntona Marsalisa, Jazz at Lincoln Center Orchestra. Robertsu je tada bila 21 godina. Ostat će s Marsalisom idućih šest godina, kao jedan od prvih važnih pijanista tog orkestra, čiji članovi Robertsa i zovu J-Master (J, za Jazz).
Marcus Roberts je danas poznat kao jedan od najsvestranijih jazz umjetnika, s dubokim poznavanjem i štovanjem kako doprinosa velikih majstora jazza tako i velikih majstora klasične glazbe. Inovativan, kreativan, originalan, s ljubavlju za dobru glazbu svakog razdoblja i s vlastitim idejama i filozofijom o tome što je jazz improvizacija, Roberts stvara “jedan potpuno suvremeni zvuk, rezultat integriranja, u vlastitu perspektivu, doprinose Scotta Joplina, Jelly Roll Mortona, Dukea Ellingtona, Theloniousa Monka, Johna Coltranea, Ahmada Jamala, McCoy Tynera i niza drugih glazbenika.”
Onima koji su utjecali na njega, pomogli u oblikovanju njegove vlastite glazbe i stila, Marcus Roberts i odaje poštu na “New Orleans Meets Harlem, Vol. 1.”
“Snimili smo ‘New Orleans Meets Harlem,’” kaže Marcus Roberts za popratni tekst albuma, “kako bismo pokazali na koji način je glazba New Orleansa utjecala na glazbu kasnijeg Harlem-stila, prikazano očima i glazbom petorice pijanista/skladatelja tih razdoblja.”
Tu petoricu čine Jelly Roll Morton, Fats Waller, Scott Joplin, Duke Ellington i Thelonious Monk, svaki sa dvije skladbe, jedanaesta na albumu je Marcusa Robertsa. “Searching for the Blues.”
Prva albuma je više od sto godina stara “New Orleans Blues,” Jelly Roll Mortona; Robertsova interpretacija je divno moderna verzija stride-stila. Još jedna Mortonova – Jungle Blues. Dvije Dukea Ellingtona – Black and Tan Fantasy i jedna koja se rijetko čuje – Pie Eyes Blues. Dvije Fatsa Wallera su – Ain’t Misbehavin’ i Jitterbug Waltz. Dvije Theloniousa Monka koje je Roberts, vrstan interpretator Monka, uvrstio na album – In Walked Bud i Ba-lue Bolivar Ba-lues-are. I dvije Scotta Joplina – A Real Slow Drag i sedamminutna dekonstrukcija dobro poznatog Entertainera (poslužila je kao glazbena tema za film “Žaoka”), sa čijim se harmoničkim sadržajem Roberts poigrava i koja je naizmjenično nostalgična i moderna, progresivna.
Sa svojim dugogodišnjim trijom – basistom Rolandom Guerinom, iz Baton Rougea, u Louisiani, te bubnjarem Jasonom Marsalisom, najmlađim iz slavne glazbene obitelji New Orleansa – Marcus Roberts maštovito i kreativno istražuje dobro poznate kompozicije, svira ih na jedan svježi, novi način i iako albumom, kako to njegov naslov i govori, podcrtava povijest, rezultat nije suhoparna akademska vježba, već spajanje staroga s novim, na način Marcusa Robertsa. Zato on i jest genij, kaže Wynton Marsalis, modernog klavira.
No, jedno od Robertsovih najvećih postignuća također je stvaranje potpuno novog pristupa muziciranju jazz trija, u kojemu svaki član jednako doprinosi, “svaki može povesti, svaki jednako odlučuje o smjeru u kojem ide glazba, mijenjanjem tempa, raspoloženja, forme, sastava. Vrlo fleksibilan stil trija. U svakom trenutku jedan od njih može odlučiti krenuti potpuno drugim smjerom, druga dvojica su jako brza, brzih glazbenih i kreativnih refleksa.”
“U američkoj glazbi,” kaže Roberts, “bas i bubnjevi temelj su svemu. I Guerin i Marsalis izuzetni su glazbeni talenti, sa zapanjujućim rasponom vokabulara.”
Svirati stari repertoar u nekim jazz krugovima, piše JazzTimes, ne uživa puno poštovanja. “Nikad to nisam mogao razumijeti,” odgovara Roberts. “Zašto neki jazz kritičari i glazbenici okreću leđa kulturi?”
Oživljavanje Mortonovih skladbi i onih drugih jazz praočeva, kaže Roberts, nije pusta nostalgija, jer konačni cilj je postići nešto drugačije, nešto novo, nešto čega nije bilo prije.
Scott Joplin je bio jedan od kreatora ragtimea; Jelly Roll Morton je ragtimeu dodao blues i improvizaciju, a kad je Morton u New York preselio, 1928., ponio je sa sobom i svoju glazbu; pijanist Fats Waller bio je pod utjecajem Mortona, a Wallerov učitelj, pijanist James P. Johnson, bio je i rani utjecaj na Ellingtona; Thelonious Monk, s osebujnim stilom i u stride pianu i u bebopu, obilježio je ono mjesto na kojemu su se stariji stilovi spajali s novima i kreativni se jazz odrazio potkraj 40-ih godina.
I to je, u najkraćim crtama, album Marcusa Robertsa – “New Orleans Meets Harlem, Vol. 1.” Album za one koji su zainteresirani za povijest jazza, ali užitak i za one koji nisu. Jer, bez obzira na povijesni kontekst, Marcus Roberts Trio svira sa stalnim osjećajem uzbuđenja, humora i bluesa. Izvanredan doprinos slavlju 110. obljetnice rođenja Dukea Ellingtona.