“Navedite mi najvećeg izumitelja? Slučajnost!” citat iz Bilježnice Marka Twaina.
Možemo ih zvati (sretnim) slučajnostima, možemo ih zvati pogreškama. Možemo ih zvati i “serendipitetom,” umijećem da se pronađe nešto što se ne traži ili, pak, sposobnošću sretnog slučajnog otkrivanja - tražeći jedno, pronalazimo nešto drugo, nešto što nismo tražili, ali što se pokazalo korisnim i vrijednim.
Kad bi nam cijela istina bila poznata, bili bismo prilično iznenađeni brojem velikih izuma i otkrića do kojih je došlo neplanirano, nehotično, igrom slučaja. Ali, kako je to Bertold Brecht lijepo rekao, ovako nekako: “Inteligencija ne znači ne praviti pogreške nego koliko brzo shvaćamo i uviđamo kako od njih napraviti nešto dobro.”
Kakav bi ovaj naš svijet bio bez, recimo, čaja? Nikad ne bi bilo ni otkrića čajnika ni kotlića za vodu za čaj, ni šalica za čaj ni čajnih žličica, ni vremena kad se pije čaj, teatimea. Bez otkrića čaja, otkazane bi morale biti i dvije od najslavnijih svjetskih “zabava.” Američki kolonisti ne bi mogli održati svoj Boston Tea Party, Bostonsku čajanku, 1773. godine, kad su se, neki od njih, popeli na tri britanska broda u Bostonskom zaljevu i u more pobacali svu njihovu zalihu čaja, 342 sanduka, u znak prosvjeda protiv britanske ekonomske politike prema američkim kolonijama; a Alisa (u zemlji čudesa, engleskog pisca Lewisa Carrolla) ne bi možda nikad sjela za stol i pila čaj u društvu Ožujskog zeca.
Srećom, čaj je bio otkriven još 2737. godine prije Krista. Otkrio ga je Shen Nong, drugi od trojice vladara San Huang razdoblja. Shen Nong je bio i znanstvenik, zvali su ga još “ocem poljoprivrede,” smatrali “izumiteljem kineske herbalne medicine.” U svrhu zdravstvene preventive, Shen Nong je izdao naredbu prema kojoj je voda prije pijenja uvijek morala biti prokuhana. Jednom, na putu u neku od udaljenih pokrajina kineskog carstva, car i njegova svita stali su za malo predaha. Car je bio žedan, naredio da mu se prokuha voda. Nekoliko zalutalih listića, nošenih vjetrom s obližnjeg divljeg grma čaja, našlo je puta do otvorenog kotla, u kojemu se voda prokuhavala. Lijepa smeđa boja i čarobna aroma privukli su pažnju uvijek radoznalog cara. Kušao je tekućinu, bila je vrlo osvježavajuća. I to je priča o slučajnom otkriću čaja... i napitak je krenuo u osvajanje svijeta. Tako barem govori kineska legenda. A statistika? Svjetska proizvodnja čaja danas iznosi preko tri milijuna metričkih tona godišnje. To znači da stanovnici planeta Zemlja godišnje popiju oko sto milijardi šalica čaja. And, that’s a lot of tea! Nakon vode, čaj i jest najpopularniji napitak u svijetu.
U Evropu je stigao početkom 17. stoljeća. Prvi Evropljanin koji se sa čajem osobno upoznao bio je jedan Portugalac, jezuitski misionar Jasper de Cruz, još 1560. godine, ali i Evropa i Amerika mogu na uvođenju čaja zahvaliti brodovima i trgovcima holandske kompanije Dutch East India. Holanđanin Peter Stuyvesant prvi je, kao njihov prvi guverner, čaj u Ameriku donio, g. 1650., kolonistima New Amsterdama, današnjeg New Yorka.
NEKI TO VOLE HLADNO
S vremenom, Amerika će dati svoja dva značajna doprinosa na području čaja. Prvi 1904. godine, kad je izvjesni Richard Blechynden, Englez, s titulom Commissioner of Tea for India, jer zastupao je indijske uzgajivače čaja, “kreirao” ice tea, ledeni čaj, za Svjetsku izložbu održanu u St. Louisu. Istini za volju, treba reći da se “ledeni čaj,” dobro zaslađeni, ponekad s kriškom limuna, listićem metvice, češće s dodatkom whiskeyja, već bio spravljao na američkom Jugu dugo prije toga, ali zasluga za populariziranje “ledenog čaja” mora se pripisati Blechyndenu. To je ljeto, naime, u St. Louisu bilo tako vruće da nitko nije htio piti njegov vrući čaj i Blechyndenu je sinula sjajna ideja – dodati kockice leda, služiti ledeni umjesto vrućeg čaja. Kako su posjetitelji Svjetske izložbe bili sa svih strana Amerike, vijest se brzo proširila, od jedne obale do druge, kako su se oni vraćali kućama, i do početka Prvog svjetskog rata već su se mogle kupiti i posebne visoke čaše za “iced tea,” žličice s dugim drškama, za miješanje, i male viljuške, za kriške limuna.
Tijekom razdoblja prohibicije, ledeni je čaj još više dobio na popularnosti jer morao je zamijeniti toliko toga - pivo, vino, alkoholna pića. Danas, od nekih osam i pol milijardi litara čaja, ili 50 milijardi šalica, koliko ga se godišnje popije u Sjedinjenim Državama, oko 80%, ili oko 40 milijardi šalica, čini “iced tea.” A sve je popularniji i u drugim zemljama. Na američkom ga Jugu od milja zovu “House Wine of the South.” Šezdeset posto čaja koji se godišnje popije u Americi konzumira se na Jugu; od toga, 90% čini “ledena verzija.”
SLUČAJAN IZUM - ČAJNA VREĆICA
NAJBOLJE I NAJGORE ŠTO SE ČAJU MOGLO DOGODITI
Drugi američki doprinos čaju dao je Thomas Sullivan, te iste 1904. godine, izumio je čajnu vrećicu. Izumio, ali nije toga bio svjestan u ono vrijeme. Njujorški trgovac čajem i kavom, Sullivan je često svojim mušterijama znao slati uzorke jednoga i drugoga, u malim limenkama. Jednog dana odlučio je da bi bilo i jednostavnije i jeftinije kad bi uzorke slao u malim, ručno izrađenim muslinskim vrećicama. Sullivanova ideja je bila poslati uzorak čaja u vrećici čiji će sadržaj potom biti istresen u čajnik, ali kako uz vrećice nije priložio i upute, zbunjene mušterije nisu znale što činiti pa su cijelu vrećicu u vruću vodu zaranjale. Ubrzo, Sullivanu su počele stizati brojne narudžbe i trebalo je izumiti stroj za izradu čajnih vrećica, nije više u obzir dolazila ručna izrada. A i svila je, naravno, postala preskupa i Sullivan je, 1908., morao pribjeći gazi za izradu vrećica.
G. 1908. računa se kao početak komercijalne uporabe čajnih vrećica. “Tea bag” je, znači, sto i jednu godinu stara. Tehnologija je, naravno, odavno uznapredovala i zamijenila ručno izrađeni izum Johna Sullivana, rezultat njegova “serendipiteta;” papir se koristi već desetljećima za izradu čajnih vrećica. A one su i raznih oblika – četvrtaste, okrugle, piramidalne... Perforirana je vrećica, sa prosječno 2.000 perforacija, proizvedena 1964. godine. I iako je čaj u čajnim vrećicama inferiorniji, daleko nižeg kvaliteta od cijelih listića čaja, jer za vrećice se rabi ono što preostane - “fannings,” dijelovi listića, i “dust,” konzistencije grubog praha - njihova praktičnost je, kako je 20. stoljeće odmicalo, pobijedila. Više od polovice američkih domaćinstava čaj spravlja čajnim vrećicama.
Isto čini i dobar dio svijeta, unatoč onim riječima strasnog ljubitelja jakog čaja Georgea Orwella, u eseju “A Nice Cup of Tea,” iz 1946. godine, u kojemu je izložio svojih jedanaest pravila, po njemu – sva zlatna: “Čaj ide izravno u čajnik. Nikakva cjedila, nikakve muslinske vrećice, nikakvi izumi koji čaj zarobljavaju, koji mu slobodu oduzimaju.”
Čaj je, rekao je Orwell, jedan od “temelja civilizacije.” U našem užurbanom načinu života mnogi, nažalost, nemaju ni vremena ni inklinacije čaj pripravljati na stari ili na način Georgea Orwella. Teško je i zamisliti kakav bi ovaj naš svijet, i život, bio bez izuma Johna Sullivana! Kad smo ih već prisiljeni rabiti, one, tople i vlažne nakon uporabe, svakako mogu poslužiti za alternativno liječenje sindroma kompjuterskog vida. Ako ništa drugo, poslužiti kao sjajna izlika za 15-ak minuta odmora!