Vec i brzi, letimicni pregled Isayova rada pokazuje siroki raspon licnosti koje on dokumentira u svojim radio programima. Dan Field, recimo, zenidbeni posrednik, kako bi na engleskom rekli - “marriage broker,” na Manhattanu...Ili Joe Franklin, malo cudan, izuzetno lokalan, odnosno pravi njujorski, voditelj talk-showa...Ili Virginia Belle Brewer, rijetka vlasnica rijetkog muzeja – zvonaca koja vjeruje da joj je Bog namijenio da njihovu ljepotu dijeli s drugima...Eto, takvi ljudi su strast Davida Isaya.
"Laznost i pretvaranje i produciranje, od toga moja zvona na uzbunu zvone."
Ali prave, autenticne price, ljudi koji su iskreni i govore istinu, koji govore iz srca, to je ono sto me je oduvijek privlacilo. David Isay nije kanio postati novinarem, vec lijecnikom. Ali to se promijenilo negdje sredinom 80-ih, nakon sto je sreo jedan par zarazen virusom AIDS-a. U to vrijeme, to je bilo isto sto i smrtna kazna.
"Htjeli su osnovati muzej posvecen ovisnosti o drogama, prije svog vlastitog kraja."
Njihova prica, o njihovoj namjeri, o njihovoj predanosti i strasti da svoju namjeru sprovedu u djelo, kaze Isay, bila je nevjerojatna. Isay je pokusao uvjeriti medije – tv i radio postaje, da pricu prenesu. Kako nitko nije pokazao zanimanje, Isay se sam latio prenosenja te price. I u roku od 24 sata, njegov se zivot potpuno izmijenio.
Njegova vlastita pocela je 1966. godine, kad se rodio, u mjestu New Haven, savezna drzava Connecticut. Odrastajuci, otkrio je da je njegov otac bio homoseksualac. Rano se, dakle, upoznao s predrasudama i pritiscima izvana i to ga je ucinilo posebno naklonjenim i osjetljivim prema onima koji su drugaciji, koji nisu kao vecina, koji nisu “glavna struja.”
"Moja majka radi u izdavastvu, kao urednica, puno toga sam od nje naucio. Snimim gomilu materijala s ljudima, onda taj materijal treba urediti, svesti ga na ono sto je bitno, mislim da sam to od nje naucio, razvio, da tako kazem, sluh, ili osjecaj, za ono sto je vazno, i istinito."
Istinito u njegovim intervjuima cesto sadrzi puno tjeskobe i straha. Kao u jednom njegovom programu u kojemu se cuju glasovi onih zatecenih teroristickim napadima 11. rujna. Ili u jednom drugom Isayevom dokumentarnom programu o zatvorenicima u Huntsvilleu, u Texasu, koje ceka smrtna kazna. Jedan zatvorenik, uz jecanje, govori o tome kako je to cekati, sjediti u zatvorskom bloku osudjenih na smrt. Mnoge od tih prica je jako, jako tesko slusati.
Ali treba znati kako ljude privuci, kako ih, kao slusatelje, angazirati; nakon 25 minuta slusanja, dozivjet ce nesto novo, upoznati ljude koje normalno nikada ne bi sreli, cuti njihove price, prepoznati mozda i dio sebe u ljudima za koje su do tada mislili da se od njih potpuno razlikuju. Zadnjih godina Isay se manje bavi onima na rubu drustva, a vise prosjecnim Amerikancima
G. 2003., krenuo je s projektom pod imenom Storycorps. Obicni Amerikanci snimaju, na posebnom mjestu, u posebnim kabinama, svoje razgovore s clanovima obitelji i bliskim i dragim osobama. Te zivotne price arhivirane su u Kongresnoj knjiznici, mnoge budu emitirane putem radija.
Kao, primjerice, razgovor jednog bracnog para, supruga boluje od Alzheimerove bolesti i u razgovoru priznaje svojem suprugu da je tuzno kad covjek gubi kontrolu, nad vlastitim mislima i ponasanjem i kaze mu kako to sve nije fer prema njemu. On njoj kaze da je voli, vise nego ikada, i da ce brinuti za nju, a ona: "Nisam mislila da ce kraj doci na ovaj nacin i jos uvijek se nadam da to nije to."
"U ovom drustvu, glasovi mnogih ljudi se nikad ne cuju. Ako im date priliku da govore, da nesto ostave iza sebe, ljudi se fokusiraju, govore tako mudro i dirljivo lijepo."
Slusanje je, kaze David Isay, cin ljubavi. Mnogi su izgleda culi i shvatili te njegove rijeci. Tijekom 2008. godine, na desetke tisuca njih sudjelovalo je u njegovom projektu. Dan nakon praznika Dana zahvalnosti, na takozvani Nacionalni Dan slusanja, mnogi su proveli jedan sat razgovarajuci sa svojima, snimili njihove price i sjecanja.
U planu je da posebne Storycorps kabine za snimanje tih razgovora postanu i medjunarodna praksa, medjunarodno prisutne i dostupne, 2012. ili 2013. godine.