Povodom 110. obljetnice rođenja najznačajnijeg skladatelja i bandleadera u povijesti jazza, jednog od njegovih, kako to kažu, “očeva-utemeljitelja,” gradonačelnik New Yorka, Michael Bloomberg, proglasio je 29. travnja - Danom Dukea Ellingtona. Stodeseti rođendan tog legendarnog američkog glazbenika – njegov život, njegova karijera i njegova glazba – obilježava se, ne samo ovih dana travnja, već tijekom cijele godine, i na bezbroj drugih načina, u Sjedinjenim Državama, od New Yorka i Washingtona do Los Angelesa, i na više od 250 festivala diljem svijeta.
U New Yorku, međutim, na uglu 110. Ulice i Pete avenije, podignut je prvi u Sjedinjenim Državama spomenik Dukeu Ellingtonu i prvi u New Yorku u čast jednog Amerikanca afričkog porijekla.
Take the “A” Train ... tom skladbom, o nepouzdanosti vlaka njujorške podzemne željeznice do Harlema i Sugar Hilla, iz pera Dukeovog bliskog suradnika Billyja Strayhorna, započinjao je svaki koncert Dukea Ellingtona i njegova orkestra. Jednog dana 1938., Strayhorn, tada dostavljač u Pittsburghu, i skladatelj, u svoje slobodno vrijeme, donio je kompoziciju Ellingtonu i ovaj je od nje napravio jedan od najslavnijih jazz standarda. Dao je Strayhorn i nekoliko drugih dobro poznatih kompozicija koje će postati dio repertoara Ellingtonova orkestra, među njima “Lush Life” i “Chelsea Bridge,” dok će neke druge biti rezultat zajedničkog rada, suradnje te dvojice skladatelja.
Duke Ellington, međutim, s vlastitim katalogom od više od dvije tisuće kompozicija, odigrao je ogromni utjecaj na popularnu glazbu 20. stoljeća. Pisao ih je, bolje rečeno “krojio,” prema specifičnim talentima svojih glazbenika, članova orkestra, kako bi istaknuo posebne stilove i vještine svojih solista. Neki od njih s Ellingtonom su ostali i više od 20 godina. Saksofonist Carney – gotovo svih 50 godina, koliko je postojao Duke Ellington Orchestra. Billy Strayhorn će jednom i reći: “Ellington svira glasovir, ali njegov je pravi glazbeni instrument njegov orkestar.”
Među njegovim najboljim resursima bili su saksofonisti Johnny Hodges (alto), Ben Webster (tenor) i Harry Carney (bariton); trombonisti Joe “Tricky Sam” Nanton i Lawrence Brown; trubači “Bubber” Miley i “Cootie” Williams. Ellingtonova “Mood Indigo” postala je veliki hit 1930., s klarinetistom Barneyjem Bigardom...
Osebujni sastav Ellingtonova orkestra prvi puta dolazi do izražaja potkraj 20-ih godina, u legendarnom Cotton Clubu Harlema gdje je zaštitni znak orkestra bilo ono “režanje,” oni zvukovi džungle, koje su Nanton i Miley proizvodili prigušivačima. U prosincu 1927. godine, kad ih je Cotton Club angažirao, orkestar je i dobio ime Duke Ellington Orchestra. Do tada, zvali su se The Washingtonians. Duke Ellington, pravim imenom Edward Kennedy Ellington, u Washingtonu je i rođen, 29. travnja 1899. godine.
Na glasoviru je, na poticaj majke i pod utjecajem ragtime pijanista, počeo svirati sa sedam godina. S profesionalnim nastupima kad mu je bilo 17 godina, ubrzo potom i sa skladateljskim aktivnostima. Kad su mu bile 24 godine, na nagovor Fatsa Wallera Ellington je s orkestrom preselio u New York.
Godine 1931., Ellington je napustio Cotton Club i sa svojim orkestrom krenuo na turneje svijetom koje će trajati do kraja njegovog života – od New Yorka do New Delhija, od Chicaga do Caira, od Los Angelesa do Londona, i skladao mnoge kompozicije inspirirane turnejama po azijskim, latinskoameričkim i afričkim zemljama, kompozicije poput “Caravana”....
Ellington nije nikada radio sâm. On i njegov orkestar predstavljali su jedinstveni kontinuum: on je za njih skladao, oni su za njega svirali. Big band, za Ellingtona, nije bio tek orkestar sastavljen od 12 duhačkih glazbala, bubnjeva, basa i glasovira; za Ellingtona, big band je bio orkestar pojedinaca. Dok su drugi skladatelji i band-leaderi išli za tim da sva glazbala ujedine u jedan zvuk, u jedan glas, u konsonancu, Ellington je vjerovao u disonancu, vjerovao da svaki član orkestra ima pravo na svoj glas, na slobodu izražavanja i slobodu izbora. Govorio je: Disonanca je, u Americi, naš način života. Svi smo mi različiti, ali činimo integralni dio američkog društva!
“U velikom loncu američke glazbe,” rekao je trubač Wynton Marsalis, “nema presedana za sve one glasove Ellingtonova orkestra, za sve one razne načine na koje su njegovi članovi harmonizirali, jedan drugoga podržavali, jedan drugoga nadglasavali, jedan s drugim raspavljali i, na koncu, jednoglasjem završavali.”
Stapali se, a opet, nisu se stapali, kako je to pisao jazz kritičar i autor Gary Giddins. Jedan drugi, za Ellingtonov je orkestar rekao:”Radeći unutar okvira konvencionalnog big-banda... Duke je pisao izvanredno raznoliku glazbu. Njegove su teme, po svojoj jednostavnosti, bile zapanjujuće, kao da ih je s drveća ubirao, zrele. Tonalne odlike orkestra – onaj jedinstveni Ellingtonov zvuk - temeljile su se na isticanju pojedinaca. Glazba je mogla biti lirska, mogla je biti pobjednička, mogla je biti tužna ili vesela, slavljenička, iako nikad suviše daleko od bluesa, ali uvijek je pozitivno završavala.”
Duke Ellington je volio biti sofisticirani gentleman i svom bi orkestru govorio: “Nemojmo biti namrgođeni, gospodo. To rezultira lošim tonom.”
Duke Ellington je umro u svibnju 1974. godine, u New Yorku, u 75. godini života. U svojoj dugoj karijeri primio je brojne nagrade i visoka priznanja, američka i strana. Bile su među njima Predsjednička zlatna medalja, 1966. godine, iz ruku Lyndona Johnsona, a 1969. godine i Predsjednička medalja slobode, najviše civilno odličje koje dodjeljuje američka vlada, taj puta iz ruku predsjednika Nixona. Jedno je priznanje došlo posthumno – Pulitzerova nagrada, 1999. godine, na stotu obljetnicu Ellingtonova rođenja. “U znak priznanja,” kako je rečeno, “glazbenom geniju koji je jazzom širio demokratska načela i tako dao trajni, neizbrisivi doprinos umjetnosti i kulturi Sjedinjenih Država.”
Trubač Miles Davis jednom je prilikom rekao: “Mislim da bi se svi glazbenici trebali jednog dana okupiti, na koljena pasti i Dukeu zahvaliti.”
