Invalidi u Americi u izvjesnom su smislu isti kao i njihovi sugrađani: porijeklom su iz različitih sredina, a s izazovima života nose se na brojne i različite načine. No, živjeti svoj život u njegovoj cjelosti, na zadovoljavajući način, za osobe s fizičkim ili mentalnim hendikepom daleko je više od uobičajenih izazova. Adam Phillips je razgovarao s nekoliko ljudi s invaliditetom koji žive na području San Francisca. Ovo su - barem dijelom - njihove priče.
Jan Garrett je imala posebno teško djetinjstvo. Nije se radilo samo o uobičajenim problemima s agresivnom djecom u školi i nategnutim situacijama u kojima bi se zatekla: ona je rođena bez ekstremiteta.
"U školi je često bilo stvarno teško. Ja se nisam mogla igrati na igralištu sa svim onim normalnim dječjim spravama; nisam ustvari mogla uopće imati normalne interakcije s drugom djecom, kao što su ta djeca imala među sobom. Za mene je to bilo jako jako teško. Bilo je djece koja su mi se rugala," sjeća se Garrett.
Životni put doveo je Jan Garrett do direktorskog mjesta organizacije Centar za samostalni život, u Berkeleyu, u Kaliforniji, koja služi interesima osoba s invaliditetom. Garrett kaže da djeca s invaliditetom bolje izgrade samopouzdanje ako vide drugu invalidnu djecu. No, u Oklahoma Cityju, gdje je ona odrasla, rijetko je vidjela ijedno drugo invalidno dijete. Sve se promijenilo jednog ljeta kada su je roditelji poslali na ljetovanje u kamp specijalno za invalidnu djecu.
"Sjajna stvar u tom kampu bilo je da mi je sve bilo dostupno i dohvatno. Sve je bilo napravljeno za djecu s invaliditetom. Dakle, MOGLI smo se igrati, MOGLI smo pecati, MOGLI smo gađati strijelom iz luka, mogli smo jahati na konjima, sjediti oko logorske vatre. A svijet izvan tog ljetnog kampa nije bio takav; odrastajući, ništa mi nije bilo dostupno. S kampom, otvorio mi se čitav novi svijet," kaže Garrett.
Invalidne osobe često steknu temeljne vještine svakodnevnog života mnogo ranije u životu od svojih vršnjaka. Esperanza Diaz Alvarez, primjerice, rođena je sa spinom bifidom, stanjem koje joj onemogućava samostalno hodanje. No, njezini roditelji, imigranti, nisu govorili engleski. Stoga je ona, još kao djevojčica, bila primorana da zastupa obitelj prema vanjskom svijetu.
"Morala sam, recimo to tako, odrasti puno brže nego što bih možda željela, jer sam morala prevoditi za moje roditelje. Morala sam razgovarati o računima, o medicinskim troškovima, zdravstvenom osiguranju. Već s pet ili šest godina mnogo sam znala o mom invaliditetu, o operacijama, o životu općenito. To je bilo jako traumatično, ali, s druge strane, mislim da sam upravo zato mnogo zrelija osoba," kaže Alvarez.
Za razliku od ovih dviju žena koje su rođene sa svojim invaliditetom, neki ljudi postanu invalidi nakon nesreće ili bolesti. Takav je slučaj s Melindom Hicks, svojedobno uspješnom kompjuterašicom. Godine 2003, Hicks je počela slabiti, uz sve više poteškoća pri održavanju ravnoteže. Dijagnosticirana joj je multipla skleroza, degenerativna bolest živaca.
"Od zaposlene osobe s karijerom, ja sam postala uglavnom potpuno vezana za krevet. Jedine prilike za izaći van su mi kad mi netko u tome pomogne. Jako mi je teško koristiti druge ljude da popunim praznine u vlastitom životu ... dakle, rijetko to činim. Čovjek mora zadržati kontrolu nad samim sobom, pa ja pokušavam naučiti moj mozak da preusmjeri svoje aktivnosti i proradi na drugoj razini: umjesto da hodam, ja pužem na sve četiri. Neke studije na osobama koje su preživjele moždani udar pokazuju da, ako oni počnu puzati, mozak počne preusmjeravati svoje impulse ... kao kad ste beba i pužete prije nego što naučite hodati. Za sada, to funkcionira, ali sporo," kaže Hicks.
Napredak na polju pomoćne tehnologije za osobe s invaliditetom vrlo je brz. Pojačana svijest javnosti o potrebama invalida već se odražava na dizajnu javnih prostora i potrošne robe. Sve to približava dan kada će svaka invalidna osoba biti u stanju živjeti svoj život u svoj njegovoj punoći.