U svakoj zajednici postoje ljudi koji se sučeljavaju s izazovima fizičkog ili psihičkog invaliditeta. Adam Phillips predstavlja jednu organizaciju koja pomaže hendikepiranim osobama u njihovim naporima da postanu samostalni i uspiju živjeti punim životom u svojoj široj zajednici.
Na prvi pogled, osunčani suterenski uredi Centra za samostalni život u Berkeleyju u Kaliforniji izgledaju kao oni bilo koje neprofitne organizacije. Oglasna ploča vrvi od obavijesti i podsjetnika, fotokopirni stroj radi u petoj brzini, a uposlenici obavljaju telefonske razgovore i ubrzano prstima prelaze po tipkovnicama svojih kompjutora. No, gotovo svaki od njih ima određeni invaliditet. Neki su slijepi, neki gluhi, neki imaju psihičko oštećenje ili – poput Jan Garrett, direktorice ovog centra koja je rođena bez ruku i nogu – kreću se pomoću motoriziranih invalidskih kolica.
"To je jedan od razloga zašto je Centar za samostalni život važan – on zbližuje vrlo različite ljude s različitim oštećenjima. U takvom okruženju gube se umjetni zidovi između nas i ljudi postaju jednostavno samo ljudi. Tako se borimo za ista temeljna prava koja imaju i oni bez invaliditeta – imati pristup zajednici, prometnom sustavu, raditi, imati obitelj i voditi vlastiti, samostalni život. Ukratko, živjeti, voljeti i biti prisutan u društvu," kaže Jan Garrett.
U današnje vrijeme Amerikanci s invaliditetom sučeljavaju se s pravnim preprekama za potpunu uključenost u javni život. Takozvanim Zakonom o Amerikancima s invaliditetom iz 1990. zabranjena je diskriminacija protiv njih na radnom mjestu te su naložene pomoćne pogodnosti u novoizgrađenim stambenim zgradama i u javnom prijevozu. Jedan temelj Zakona o Amerikancima s invaliditetom postavljen je Zakonom o rehabilitaciji iz 1973. godine koji zabranjuje diskriminaciju prema invalidima svakoj organizaciji koja dobija sredstva savezne vlade.
Jan Garrett kaže da su aktivisti za prava ljudi s invaliditetom u tek osnovanom Centru za samostalni život žestoko lobirali za ovaj prijedlog zakona: "Ljudi s raznim oštećenjima primijetili su da im tadašnji zakon nije jamčio gotovo nikakva prava. Vrlo malo njih se upisivalo na koledže. Vrlo malo ih je imalo pristup objektima u svojoj zajednici jer nisu postojali nagibi na rubnicima. Ako ste kojim slučajem bili slijepi, niste mogli ništa čitati; za gluhe nije postojalo tumača. Oni s problemima u razvoju bili su poslani u institucije gdje bi doslovce u anonimnosti i umrli. Kad su postali svjesni drugih pokreta za građanska prava, i invalidi su shvatili da imaju svoja građanska, ljudska prava te su se za njih počeli boriti."
Iako im je omogućen pristup javnom prijevozu, odnosno autobusima i vlakovima, mnogi od njih se ili boje ili srame koristiti ih, ili ne znaju kako im prići, ili pak osjećaju da to fizički ne mogu. Kako bi im se omogućilo postizanje neovisnosti koja će im pružiti puniji život, Centar za samostalan život ponudio im je poseban program obuke s naglaskom na pristup javnom prijevozu: kako čitati plan prometne mreže, usvojiti tehnike pamćenja, pripremiti točan novčani iznos za voznu kartu i svladati način na koji se ona plaća, kako doći do sjedala i napokon kako braniti svoja prava kao osobe s invaliditetom.
Samostalan život tih osoba podrazumijeva obranu njihovih prava i u okružju vlastitog doma. Za one koji su nedavno zadobili oštećenje, to znači traženje pomoći pri osobnoj njezi i drugim poslovima, po prvi put. Da bi postali samostalni, moraju naučiti kako bez isprika tražiti potrebnu pomoć od zdravstvenih djelatnika koji im pomažu u kući. Esperanza Diaz Alvarez, koja zbog spine bifide, urođenog oštećenja kičme, ne može hodati, obučava klijente Centra za samostalan život kako da budu samouvjereni.
"Mnogi od njih mi se žale da osobe koje im dolaze u kućnu njegu nisu voljne dolaziti nedjeljom, ali da mogu doći u ponedjeljak. Kad ih upitam kada oni žele da im dođu, oni se ne usude reći, već pasivno pristaju na već ponuđeno. I sama sam prije bila takva. No, mislim da mi je ovaj posao u Centru za samostalni život pomogao da razvijem svoje vještine zauzimanja za svoja prava, ne samo za sebe, već i za moje klijente," kaže Alvarez.
Ponekad je uklanjanje fizičkih barijera ono što pravi razliku između vezanosti za kuću i vođenja produktivnog života. Sve što je sprečavalo Melindu Hicks da u svojim kolicima kroz svoj kućni ulaz izađe na ulicu su dvije male stepenice. Uspješna stručnjakinja za kompjutere, Melinda je prije četiri godine oboljela od progresivne multiple skleroze. S njom smo se našli na dan kada joj je stolar kojeg je poslao Centar za samostalan život došao uzeti mjere za kosinu kojom će prići kući. Njenu izgradnju financirat će gradske vlasti.
"To će mi obnoviti život. Omogućit će mi da ponovno vidim svijet. Da idem sama u trgovinu i da odem do obale. Neizmjerno sam zahvalna Centru za samostalni život. Oni nam pružaju toliko nade," kaže Hicks.
Centar za samostalni život ljudima s invaliditetom također nudi i tečajeve koji ih pripremaju za posao, povezujući tako ovu zajednicu oboljelih s gradskom, državnom i saveznom vladom. Osim toga, on vodi i radionice za osvješćivanje o osjetljivosti i invaliditetu na radnim mjestima i u javnim školama u Kaliforniji. Kada smo ga zamolili da nam izreče poruku koja objedinjuje sve te programe, jedan dugogodišnji uposlenik Centra za samostalni život jednostavno je rekao: “Sanjajte do svojih najviših nada, onda nastojte te snove ostvariti. Tako će svijet za sve nas biti bolji.”