Iako je ropstvo ukinuto u Sjedinjenim Državama još 1865. godine, njegovo nasljeđe ostavilo je velikog traga. G. 1997., novinarka Sana Butler krenula je istražiti kakav je utjecaj ropstvo imalo na prvu generaciju rođenih nakon njegovog ukidanja. Svoje je istraživanje uobličila u knjigu “Sugar of the Crop: My Journey to Find the Children of Slaves,” 'Šećer uroda: moja potraga za djecom robova.'
"U knjizi se zapravo ne radi o ropstvu. Ona više govori o tome kako su ljudi nakon američkog Građanskog rata postali majkama i očevima, kaže Sana Butler, Amerikanka afričkog podrijetla, koja je prvotno zamislila da će se u svojoj knjizi usredotočiti na ropstvo. No, kako je intervjuirala žene i muškarce u njihovim osamdesetim i devedesetim godinama i starije, shvatila je da su oni svoje roditelje prvenstveno smatrali majkama i očevima, a ne bivšim robovima.
"Svi su oni bili jednako odgojeni, s idejom da u životu moraju uspjeti – biti odlučni, završiti škole i postati netko. Time su me podsjetili na način na koji sam i sama odgojena. Moram reći da nisam očekivala takve odgovore," kaže Butler.
Ono što je Sana Butler očekivala bili su osjećaji gnjeva i neprijateljstva, ili neki znak psihičkog poremećaja. Ona kaže da se nasilje, kriminal, obitelji s niskim primanjima i one sa samo jednim roditeljem među afro-američkom populacijom pripisuju post-traumatskom sindromu zbog ropstva. To pojašnjava činjenicom da su robovi zbog svojih iskustava bili toliko traumatizirani da su postali praktički paralizirana populacija. No, ono što je otkrila bila je činjenica da su roditelji koji su nekad bili robovi odgajali djecu na vrlo sličan način na koji su to radili doseljenici u Sjedinjene Države:
"Istinski su se angažirali u poboljšanju svojih života. Osjećali su snažnu potrebu da zaborave na prošlost i okrenu se budućnosti. Imali su veličanstvene nade i snove, ne nužno za same sebe, već za svoju djecu," kaže Butler.
Sana Butler je pronašla djecu koja su postala iznimno uspješna, poput Crispusa Attucksa Wrighta, odvjetnika koji je bio tek drugi crnac koji je imao svoj ured na Beverly Hillsu u Kaliforniji i koji je isključivo svojim trudom postao milijunaš. Njegov je otac bio rođen u ropstvu na jednoj plantaži u državi Louisiani.
Nakon što je Sana Butler završila svoju knjigu, mislila je da je njome iscrpla svoj predmet istraživanja, najviše zbog toga, kaže, što su je mnogi povjesničari pokušali razuvjeriti, kazavši joj da neće uspjeti naći te ljude, u uvjerenju da među njima više nema živih. No, ona ih je bez velikih teškoća pronašla u crkvama koje pohađaju crnci te u domovima umirovljenika na jugu Amerike.
No, na žalost, kaže Sana Butler, budući da je sama financirala svoj projekt pa joj je trebalo vremena da si priušti putovati na različite destinacije, neki bi od njenih potencijalnih sugovornika u međuvremenu preminuli. No, ona vjeruje da ih ima još dosta živih: "Predsjednik Obama spomenuo je djecu robova i u svom inauguracijskom govoru i onom održanom prilikom stupanja na dužnost. Tada sam pomislila, 'Moram ih pronaći!'"
Nadajući se novim razgovorima s djecom robova, Sana Butler trenutno osniva zakladu kojom bi financirala svoj istraživački rad i svoja putovanja. Jer vrijeme, kaže ona, vrlo brzo ističe.