Ime Billa Frisella, gitarista i skladatelja, dobro je poznato ljubiteljima jazza. Album, međutim, izdan prije nekoliko dana, nosi naslov The Best of Bill Frisell: Folk Songs. Album, dakle – folka. I to je samo jedan od brojnih aspekata koji čine tog složenog glazbenika.
Gitarist Bill Frisell kaže da u svemu što radi sebe smatra jazz-gitaristom; jazz-gitaristom – najznačajnijim i najutjecajnijim u zadnjih 25 godina, jednim od najznačajnijih u cijeloj povijesti jazza - smatraju ga i drugi. Ali i ne samo u povijesti jazza. Za mnoge, pedesetsedmogodišnji Frisell, sa svojim beskrajnim, neograničenim stilovima, doista je glazbena enigma.
Taj umjetnik, s korijenima duboko u jazzu, u svoju glazbu sustavno unosi i elemente countryja, folka, bluesa, bluegrassa, newgrassa, rocka... i nalazi ono što ih sve spaja, a to je – improvizacija. Bill Frisell jest jazz-gitarist, jedan od najboljih svjetskih jazz-gitarista;Grammyja je, 2005. godine, i dobio u kategoriji Najboljeg suvremenog jazz-albuma, za album Unspeakable. Ali Frisell je sklon širenju koncepta, rušenju granica, spajanju roots glazbe s vlastitim ezoteričnim, avangardnim tendencijama. Iz ruku Billa Frisella, kako je to netko lijepo rekao, američka roots glazba izlazi vrlo dotjerana.
Frisellovi albumi, općenito, odraz su širokog spektra glazbenih utjecaja. Na ovom albumu, konkretno, od Roberta Johnsona do Johnnyja Smitha. Sâm Frisell davno je rekao da su svi ti nazivi, sva ta kategorizacija, potrebni jednostavno za marketing albuma, a da je za njega sve to samo – glazba. Ako Frisella treba kategorizirati, ako njegovu glazbu treba staviti u jedan žanr, onda je to, tako najčešće kažu – Americana. Ili, kako je to jazz-kritičar Gary Giddins nedavno pisao u časopisu New Yorker - Jazz Americana.
Za razliku od onog "drugog graničnog grada jazza – Minefield America, zabranjenog teritorija asketskih, šahu nalik improvizacija – multismjerne interakcije u kojima se svaka nota računa, svaka je važna, u kojima je svaka modulacija značajna i sadržajna, i u kojima je maksimalna koncentracija preduvjet i za onoga koji svira i za onoga koji sluša... Frisell je zaslužan za postavljanje na zemljopisnu kartu oba ta grada."
The Best of Bill Frisell: Folk Songs prvi je u seriji planiranih kompilacija s glazbenim materijalom probranim iz Frisellovog bogatog kataloga na etiketi Nonesuch. Za ovaj album posegnulo se u country i tradicionalni folk, tematski je to uzorak glazbe snimljene za tu kuću, tijekom zadnjih 20 godina, na osam albuma: Is That You?, Have a Little Faith, Blues Dream, zatim Good Dog, Happy Man, The Willies, te Gone, Just Like a Train, Nashville i Ghost Town.S ovog zadnjeg je i ona Hanka Williamsa – I’m So Lonesome I Could Cry.Bill Frisell u tom country klasiku, kaže Gary Giddins, čuje promjene akorda slične onima u "All Blues," Milesa Davisa...
Ljubitelji tradicionalnog countryja frknut će nosom, možda, na ovu meditacijsku adaptaciju Hanka Williamsa, na neortodoksan pristup Billa Frisella. S druge strane, onima koji vole njegove progresivnije uradke neće možda biti privlačna niti jedna od 15 skladbi albuma. Ali za one kojima je Frisell još relativno nov i ne tako dobro poznat, ovaj album je, piše John Kelman u All About Jazz, savršeni početnički album, savršena ulazna točka, savršeni uvod u Frisella. U onaj aspekt njegove glazbene ličnosti koji zovemo Americana, gdje Frisell američku roots glazbu spaja s improvizacijskim jazzom koji njega hrani i održava.
Ono što izlazi na vidjelo u 15 skladbi, što tradicionalnih (među njima i stari blues standard Sittin’ on Top of the World), što Frisellovih, a uz onu Hanka Williamsa i jedna je Johna Hiatta i "Wildwood Flowers," prelijepa A. P. Cartera, Frisellovo je, piše Kelman, prepoznavanje i cijenjenje ljepote jednostavne melodije. "Frisell ostaje nedvosmisleno, i čudnovato, privlačan, kamo god išla njegova glazba." Tradicionalna "Shenandoah," primjerice, koju Frisell posvećuje sjajnom, ali zanemarenom i pomalo već zaboravljenom gitaristu cool i mainstream jazza, iz pedesetih godina - Johnnyju Smithu...
Na kompilaciji The Best of Bill Frisell, Folk Songs, u produkciji Leeja Townsenda, Frisella nalazimo s njegovim čestim suradnicima – basistima Viktorom Kraussom i Kermitom Driscollom, bubnjarima Kennyjem Wollesenom, Joeyjem Baronom i Jimom Keltnerom, Gregom Leiszom, pedal steel gitara, Dannyjem Barnesom, banjo, Jerryjem Douglasom, dobro... a u baladi "Shenandoah," uz Billa Frisella, i električna gitara Rya Coodera...
"Ono što me konstantno fascinira kod Billa njegovo je majstorsko, ali prirođeno skromno prihvaćanje glazbenih idioma. On je jedan od najosebujnijih američkih glazbenika," piše Elvis Costello u popratnom tekstu albuma.
Glazbenik koji poštuje tradiciju, ali ostaje vjeran i svom progresivnom senzibilitetu!