Cjepiva su jedno od najvećih dostignuća javnog zdravstva u povijesti. Liječnici su razvili cjepiva za sprečavanje nekih od najstrašnijih bolesti – poput velikih boginja i polija. No, jedan od ograničavajućih faktora cjepiva je da ih treba ubrizgati injekcijom, često i više puta da bi bila učinkovita. Ne bi li bilo puno jednostavnije kad bi sva cjepiva mogli uzeti na usta?
Znanstvenici sada misle da bi to bilo izvedivo. Mikrobiolog Todd Klaenhammer, s Državnog sveučilišta Sjeverne Caroline, proveo je karijeru proučavajući bakterije koje se dodaju hrani, poput lactobacillusa acidophilusa.
"Jedemo ih u jogurtu i čitavom nizu drugih prehrambenih proizvoda svakodnevno. Te su bakterije potpuno sigurne za jelo, može ih se pojesti više od 100 milijuna po gramu hrane," kaže Klaenhammer.
Klaenhammer i njegovi kolege shvatili su da bi te bakterije – koje su sigurne u hrani – mogli iskoristiti da 'ubace' cjepivo u probavni trakt bez da cjepivo izgubi na snazi.
"Ako pojedete cjepivo – samo cjepivo – želudac će ga razgraditi i ono više neće imati nikakav učinak. No, ako se cjepivo uspije staviti unutar bakterije koja se može pojesti, ona će preživiti prolaz kroz želudac i, potom, u tankom crijevu, cjepivo predstaviti onome što zovemo 'imunološki sustav sluznice'," kaže Klaenhammer.
Stanice u sluznici koja oblaže probavni trakt ključni su dio imunološkog sustava. Kada te stanice prepoznaju bakteriju ispunjenu cjepivom, one signaliziraju ostatku imunološkog sustava da se odupre organizmu protiv kojega je 'naciljano' cjepivo.
Klaenhammer kaže da je njegova ekipa iskoristila takvu metodu da bi dala cjepivo protiv bedrenice – antraksa – laboratorijskim miševima: "Pokazalo se da je takav način davanja cjepiva bio učinkovit u 85 posto slučajeva. To je jednako onome što se dobije sa cjepivom ubrizganim injekcijom."
Klaenhammer kaže da je jedna od prednosti takve metode značajno olakšavanje pohrane i distribucije cjepiva. On kaže da će vjerojatno za godinu, najkasnije dvije, njegova ekipa početi testirati metodu na ljudima.
Ovo istraživanje objavljeno je u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.