U većem dijelu Sjedinjenih Država karnevalska se slavlja ne obilježavaju, ali New Orleans, na jugu Amerike, u saveznoj državi Louisiana, zajedno s Rio de Janeirom, u cijelom je svijetu sinoniman s karnevalskim slavljima.
Sinonimno s neworleanskim karnevalom ime je pijanista, skladatelja i vokalista Professora Longhaira. Jedna od njegovih je i "Go To the Mardi Gras," sastavni dio neworleanskog glazbenog blaga, jedna od najpopularnijih iz cijele pjesmarice New Orleansa, jedna od glavnih pjesama neworleanskog karnevala, njegova, zapravo, lokalna himna.
Professor Longhair, pravim imenom Henry Roeland Byrd, poznat još i kao Roy "Bald Head" Byrd, a i kao "Fess" (skraćeno od onog "Professor"), rođen je 1918. godine, u mjestu Bogalusa, u Louisiani, ali kao dvogodišnjak s obitelji je preselio u New Orleans. Na njegovim je ulicama odrastao, kao dijete, za novčić-dva, plesao na Bourbon Streetu, u njegovim je mračnim prolazima naučio svirati na odbačenim glazbalima, prvo gitari, onda bubnjevima i konačno na glasoviru.
Karijera Professora Longhaira, jednog od pionira neworleanskog ritam-i-bluesa, imala je dva razdoblja – na vrhuncu ranog ritam-i-bluesa, te puno kasnije, sedamdesetih godina, zahvaljujući ponovnom rađanju interesa za tradicionalni jazz i rađanju interesa za jazz među bijelcima, nakon osnivanja Festivala jazza i glazbenog nasljeđa New Orleansa (New Orleans Jazz & Heritage Festival). Tada je Byrd, odnosno Professor Longhair, i postao neworleanska ikona. Nadimak "Professor Longhair" Byrd je dobio, zbog svoje raščupane kose, od vlasnika legendarnog neworleanskog Caldonia Cluba, kad je u njemu ozbiljno počeo svirati 1948. godine.
Fessovi idoli bili su dobro poznati lokalni pijanisti - Jelly Roll Morton, Sullivan Rock, Kid Stormy Weather, Tuts Washington... svi su oni utjecali na Professora Longhaira; on je, pak, donio jedan svježi pristup glasoviru i utjecao na mnoge koji su došli poslije njega – na Fatsa Domina, Maca Rebennacka, svijetu poznatijeg kao Dr. John, Allena Toussainta, Jamesa Bookera, Henryja Butlera, Huey "Piano" Smitha, Marciu Ball, Neville Brothers, Champion Jack Dupreeja i mnogog drugog neworleanskog glazbenika.
Glazbeni elementi Mardi Gras slavlja, kao uostalom i same glazbe New Orleansa, potječu od mnoštva kultura koje su se slile na područje tog grada. Od samog početka, francuska, kanadska, američka, karipske kulture... utjecale su na glazbu New Orleansa i njegova karnevalska slavlja.
Kao vokalist, Fess je bio klasični blues shouter.Njegov glas je bio neobičan, "freak unique," kako je netko dobro rekao. Kao pijanist, bio je "jedinstvena sila prirode, točnije – New Orleansa. "Zvali su ga "Picassom keyboard funka," "Bachom rock-and-rolla," "Ocem New Orleans R&B-ja."
Professor Longhair je razvio jedinstveni "mambo-rumba-boogie" stil sviranja na glasoviru koji je on sâm opisao kao "spoj rumbe, mamba i calypsa," ali imao je taj njegov hibrid, kojim je, u svojoj glazbi, definirao suštinu New Orleansa, i elemente bluesa, ritam-i-bluesa, jazza, ragtimea, barrelhouse boogie-woogieja, gospela, zydeca, reggaea, funka i, da, rock-and-rolla.Biograf Elvisa Presleyja – Albert Goldman – pisat će: "Professor Longhair je bio taj koji je Elvisu dao njegov 'blue suede shoes' glas."
Između dva razdoblja svoje karijere, kad mu sreća nije bila naklonjena, Professor Longhair je radio kao kuhar, kao čistač, kao boksač, kao profesionalni kartaš, sve to nakon što je, g. 1950., snimio svoj najveći, i jedini, hit – veseli i razigrani R&B pod naslovom Bald Head, za Mercury Records. S tom se skladbom našao čak na petom mjestu Billboard ljestvice ritam-i-bluesa, ali komercijalni je uspjeh izostao, Amerika je bila rasno podijeljena, bjelačke radio-postaje nisu svirale glazbu crnačkih umjetnika.
Unatoč snimkama takvih klasika kao što je besmrtna Tipitina, pa Ball the Wall, Go To the Mardi Gras, Hey Now, Baby, In the Night, Big Chief, Professor Longhair je bio malo poznat izvan granica Louisiane, ali bio je apsolutni vladar glazbene scene New Orleansa, glavni nositelj New Orleans piano stila. Kako materijalne koristi za njega nije bilo, Fess se, g. 1964., nakon snimanja Big Chief za Watch Records, potpuno povukao iz glazbe, jednostavno nestao sa scene, mnogi su mislili da je možda i umro.
G. 1970., pedesetdvogodišnjegglazbenika ponovno je otkrio Quint Davis, jedan od osnivača New Orleans Jazz and Heritage festivala, i vratio ga na pozornicu, za održavanja drugog po redu festivala, 1971. godine. Kad je Fess sjeo za glasovir i počeo svirati, svirka je prestala na svim drugim pozornicama festivala, nastala je potpuna tišina, svi su došli slušati njega. Bio je to početak drugog razdoblja karijere pijanista i vokalista Professora Longhaira.
Dvije godine kasnije, 1973., nastupit će na festivalu jazza u Montreauxu; g. 1978., krenuti na svoju prvu evropsku turneju; g. 1979., na svoju prvu američku. Tijekom zadnjeg desetljeća svog života snimio je niz albuma, ali svoj najbolji snima u dobi od 62 godine, za etiketu Alligator Records, na zahtjev njena predsjednika Brucea Iglauera – "Crawfish Fiesta. "Njegov najbolji, ali, po riječima Iglauera, i jedan od najboljih i najvažnijih koje je ta kuća ikad snimila. Album je bio pušten u prodaju 31. siječnja 1980. godine. Noć prije toga, Professor Longhair umire, u snu, od srčanog udara.
Njegova se glazba u New Orleansu svira toliko često i s toliko poštovanja da biste se mogli zakleti da Professor Longhair još uvijek živi, da je još uvijek tu negdje, u nekom od klubova. Karneval u New Orleansu ne može bez njega. Ona koju je skladao 1964. – Big Chief - također je jedna od glavnih tijekom Mardi Gras slavlja. Na albumu "Crawfish Fiesta," Fessa prati all-stara neworleanska postava -Dr. John, na gitari, saksofonisti Andy Kaslow, Jim Moore i Tony Dagradi, basist David Lee Watson, na kongama – Alfred "Uganda" Roberts, te John Vidacovich na bubnjevima...
G. 1981., Professor Longhair je primljen u W.C.Handy Blues Hall of Fame; g. 1992., u Rock & Roll Hall of Fame. Njegova glazba vječno živi u New Orleansu, Mardi Gras ne može bez Henryja Roelanda Byrda, Professora Longhaira, Fessa....