U protekla dva dana Kremlj je predstavio tri međunarodne vojne inicijative. Kako javlja Peter Fedinsky, izgleda da je cilj tih inicijativa pokušaj pojačavanja ruskog utjecaja u Euroaziji.
Ruski predsjednik Dmitrij Medvjedjev objavio je sporazum o formiranju snaga za brzu reakciju u sklopu Organizacije Sporazum zajedničke sigurnosti (CSTO) na kojoj su sudjelovali čelnici Rusije, Armenije, Bjelarusa, Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana. Ruski predsjednik rekao je da se razgovaralo o mehanizmima za suočavanje s „širokim spektrom izazova i prijetnji".
Ruski predsjednik kaže da su se svi čelnici složili oko potrebe usvajanja odgovarajućih odluka te stvaranja zajedničkih snaga za brzu reakciju.
U utorak su se ruski predsjednik Medvjedjev i njegov kolega iz Bjelarusa, Aleksandar Lukašenko, suglasili oko uspostavljanja zajedničkog sustava protuzračne obrane u koji će biti uključeno pet eskadrila borbenih zrakoplova i deset raketnih lansera. Jedan ruski dnevnik izvijestio je da je Lukashenko uvjetovao sporazum traženjem subvencija za rusko oružje te ruskim narudžbama kod bjelaruske vojne industrije.
Kirgiški predsjednik Kurmanbek Bakijev je nakon sastanka s ruskim kolegom izjavio je da će njegova zemlja zatvoriti zračnu bazu u blizini glavnog grada Biškeka koju trenutno koriste američke snage za podršku vojnim operacijama u Afganistanu. Pored toga priopćeno je da će Rusija dati Kirgistanu zajam u iznosu dvije milijarde dolara te 150 milijuna dolara nepovratne pomoći.
Neovisni ruski analitičar Pavel Felgenhauer izjavio je da je Rusija odavno bila protiv američke nazočnosti u Srednjoj Aziji te da je platila Kirgistanu veliki novac kako bi Amerikanci otišli.
Flegenhauer kaže da Moskva nastavlja sa svojom dugoročnom politikom konsolidiranja post-sovjetskog prostora u svoju zonu privilegiranog interesa. On dodaje da Rusija pokušava Organizaciju Sporazum zajedničke sigurnosti pretvoriti u istinski vojni savez i istisnuti Amerikance iz regije.
Međutim, pouzdanost novih partnera Moskve je dvojbena. Analitičari ukazuju na materijalne inicijative kako bi se dobila podrška Bjelarusa i Kirgistana te na odgađanje dolaska tadžikistanskog predsjednika do posljednjeg trenutka što se smatra pokušajem ishođenja veće ruske financijske podrške toj osiromašenoj zemlji.
Uzbekistan je, pak, potpisao sporazum o formiranju snaga za brzu reakciju, ali
uz neodređene rezervacije. Felgenhauer dovodi u pitanje kako će nove snage biti
korištene podsjećajući da ustav Bjelarusa zabranjuje razmještanje vojnih snaga
izvan zemlje te da se zemlje Srednje Azije danas ne suočavaju s bilo kakvom
stvarnom vojnom prijetnjom.