Album Smile: Jazz Therapy, Volume 1 neobičan je i izuzetno vrijedan glazbeni projekt iz više razloga. Prvi je u novoj seriji Jazz Therapy, njujorške diskografske kuće Motéma. U suradnji sa Jazz Foundation of America, Motéma, što na afričkom Lingala jeziku znači “srce,” album je izdala u svrhu prikupljanja novčanih sredstava za Memorijalni fond Dizzyja Gillespijea, osnovan pri bolnici i medicinskom centru Englewood, u mjestu Englewood, savezna država New Jersey. Legendarni trubač umro je početkom 1993. godine, od raka gušterače. Prema njegovom dugogodišnjem liječniku, dr. Franku Forteu, Dizzy mu je pred kraj rekao: “Ne mogu vam dati novac, ali mogu vam dati svoje ime. Obećajte mi da ćete pomoći glazbenicima koji imaju manje sreće od mene. ”
Dizzy Gillespie fond je bio osnovan već potkraj te godine; zahvaljujući njemu, više od tisuću glazbenika, iz cijeloga svijeta, koji nisu bili u stanju platiti troškove bolničkog liječenja, dijagnostičkih ispitivanja, medicinske skrbi i potpore, dobilo je, tijekom proteklih petnaest godina, besplatne zdravstvene usluge. Zahvaljujući tom fondu, osnovana je mreža od više od 50 specijalista, a bolnica Englewood mogla je osigurati besplatnu zdravstvenu skrb u vrijednosti od više od pet milijuna dolara.
Album Smile otkriva jedan aspekt Gillespijevog nasljeđa kojega mnogi nisu svjesni. Svi koji su na albumu sudjelovali, od gitarista Bertoncinija i Ben-Hura do studijskog osoblja, radili su pro bono.
Za dvojicu popularnih glazbenika, Amerikanca Genea Bertoncinija i Izraelca Ronija Ben-Hura album Smile prva je zajednička suradnja. Poticaj za seriju Jazz Therapy i došao je od Ben-Hura i pokojnog jazz-gitarista Earla Maya. Njih dvojica su vlasnici i utemeljiteljici etikete Motéma, Jani Herzen, predložila svoju suradnju za snimanje dobrotvornog albuma čiji prihodi od prodaje bi bili namijenjeni bolnici Englewood, u znak zahvalnosti za pomoć pruženu jazz-zajednici. Nažalost, Earl May je umro početkom prošle godine i Gene Bertoncini je spremno, i volonterski, uskočio. Rezultat, po riječima jazz-kritičara Ire Gitlera, “jedan je poseban gitaristički duet. ”
Gene Bertoncini i Roni Ben-Hur gitaristi su dviju različitih generacija. Sjedokosi Bertoncini, kojemu je njegova fluidna tehnika sviranja na gitari donijela laskavi naslov “Segovia jazza,” ima uspješnu solo-karijeru, a pojavio se i na stotinama snimki s umjetnicima poput Tonyja Bennetta, Nancy Wilson, Bennyja Goodmana, Buddyja Richa, Waynea Shortera, Lene Horne, Paula Desmonda. . . Pod brazilskim utjecajima, Bertoncini podsjeća na pokojnog Charlieja Byrda.
Ben-Hur, puno mlađi od Bertoncinija, značajan je “čuvar be-bop plamena. ” I svira u “boppish” stilu Pata Martina. Neke će podsjetiti i na Kennyja Burrella. Kad on preuzme melodiju, ima u njemu i odjeka Wesa Montgomeryja.
Dva gitarista, iz dviju različitih generacija u jazzu, međutim, naći će dodirne točke, bez obzira na stilove ili orijentaciju. Dijalog između Bertoncinijeve akustične gitare, toplijeg, mekšeg tona, i Ben-Hurove električne, puno oštrijeg, lako je pratiti, dvojici je glazbenika očito vrlo ugodno u društvu jedno drugoga.
Uz Smile, Charlijea Chaplina,iz filma Modern Times, koju je u svoje repertoare uvrštavalo toliko drugih glazbenika, i dobro poznatu Besame Mucho, Meksikanke Consuelo Velázquez, na albumu su se našli i standardi Colea Portera, Harolda Arlena, nekoliko originalnih skladbi Bertoncinija i Ben-Hura, te onaj be-bop dragulj koji rijetko čujemo – That’s Earl, Brother, Dizzyja Gillespieja i Raya Browna.