Jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Washingtonu dodjela je godišnje nagrade Centra John F. Kennedy, za glazbeno-scensku umjetnost. Tradicija je to sada stara trideset i jednu godinu. Skupini od petero umjetnika nedavno su dodijeljene nagrade za 2008. godinu.
Prestižna nagrada, koja se dodjeljuje za "životni doprinos američkoj kulturi, na području plesa, glazbe, kazališta, opere, filma ili televizije," ove je godine zapravo otišla u ruke šestero umjetnika, jer za dvojicu, koji su "transformirali prizore i zvuke rock-and-rolla," Petea Townshenda i Rogera Daltreyja, rečeno je da su srce i duša seminalnog benda The Who.
Šezdesettrogodišnji Townshend, otac troje djece, i šezdesetčetverogodišnji Daltrey, s četvero djece i trinaestero unučadi, jedini su preživjeli članovi svoje grupe. Zajedno sa Johnom Entwistleom i Keithom Moonom činili su jednu od najvećih sila rock-and-rolla. Poluslužbeno obrazloženje za dodjeljivanje ovog američkog priznanja – nagrade Kennedy Centra – jednom britanskom rock-bandu bilo je: The Who je pridonio oživljavanju zanimanja za američki blues.
The Who je, šezdesetih godina, i pokazivao duboko štovanje za Muddyja Watersa i B. B. Kinga, iako ne možda sa strašću Rolling Stonesa i Erica Claptona, ali ostao je britanski band, s britanskim melodijama, s britanskim lokalitetima u svojim pjesmama i, u početku barem, sredinom šezdesetih, okrenut britanskoj mladeži, Modsima, njihovim prvim obožavateljima.Britanski fenomen, da, ali s "My Generation," s "I Can See for Miles," kojom su se i probili u Sjedinjenim Državama, s prvom (i besmrtnom) rock-operom "Tommy," i dalje, puno dalje, The Who je prerastao i u jedan potpuno univerzalni band.
S područja filma, nagradom Kennedy Centra priznanje je odano 71-godišnjem Morganu Freemanu, danas jednom od najcjenjenijih glumaca, ali da bi bio prihvaćen i priznat kao takav, Freeman, rođen u Tennesseeju, morao je čekati i boriti se desetljećima. Pedeset i dvije godine je već imao kad ga je cijeli svijet upoznao, kao šofera u filmu "Vozeći gospođicu Daisy."Iste godine – 1989. – gledali smo ga i u filmu "Rat za slavu,"ubrzo i u hvaljenom "Iskupljenje u Shawshanku."Nominiran za Oscara tri puta, Freeman je nagradu Filmske akademije (za najboljeg sporednog glumca) dobio 2005. godine, za ulogu u filmu Clinta Eastwooda – "Djevojka od milijun dolara." Amerika je gledala kako malo poznati glumac Morgan Freeman iznenada, i ne tako iznenada, postaje svjetska filmska zvijezda.
Dovoljno je reći samo Barbra pa da svatko zna o kome je riječ, dovoljno je čuti samo notu, dvije i odmah prepoznati taj glas.Više od četrdeset godina traje karijera Barbre Streisand – u glazbi, kazalištu, na filmu i televiziji, kao pjevačice, glumice, redateljice, producentice i spisateljice.
Sa pedeset zlatnih i trinaest multiplatinastih albuma, Barbra je, po prodaji svojih ploča (više od 70 milijuna), ispred Beatlesa i Rolling Stonesa, odmah iza Elvisa!I jedna je od onih na vrlo kratkom popisu zabavljača čiji rad je nagrađen i Grammyjem i Emmyjem i Oscarom i Tonyjem, nekima od njih i više puta.Funny Girl, A Star Is Born, Hello, Dolly, Yentl, The Way We Were... popis filmova, u kojima je glumila ili koje je režirala, kao i brodvejskih predstava u kojima je nastupila, jednako je dug i bogat kao što je i njena diskografija.
Maurice Chevalier proglasio je Barbru Streisand jednim od onih čuda koja nam se događaju samo jednom za života.Rekao je "nadarenija je nego što bi to bilo kojem živom biću trebalo ili smjelo biti dopušteno!"
Skladatelj Richard Rodgers, jedan od prvih dobitnika nagrade Kennedy Centra, najbolje je sažeo sve talente Barbre Streisand kad je rekao:"Nitko nije tako talentiran da vas može i nasmijati i rasplakati, pjevati vam dubinom najboljeg cella ili visinom slavujeva pjeva.Nitko, samo Barbra.Ona naš glazbeni svijet čini jednim puno sretnijim mjestom."
Uz nebrojene nagrade i priznanja, Barbra Streisand je sada, za svoj životni doprinos kulturi Sjedinjenih Država, i dobitnica nagrade Kennedy Centra.
Isto tako i plesačica i koreografkinja Twyla Tharp, čiji rad je trajno obogatio vokabular modernog plesa, suvremenog baleta i brodvejskog musicala.Njene koreografije "istovremeno i slave i kreiraju ono najbolje od američkog sna; njima, Twyla Tharp je promijenila lice američkog plesa." Tijekom svoje karijere, duge također više od 40 godina, Twyla Tharp je dala nezaboravne brodvejske koreografije, radila za slavne američke baletne trupe American Ballet Theatre, New York City Ballet, Joffrey Ballet i Martha Graham Dance Company, ali i za balet pariške Opere, britansku Royal Ballet Company, te radila koreografije za niz filmova, među njima – "Hair," 1978., "Ragtime," 1980., i "Amadeus," 1984., sva tri u režiji Miloša Formana.
Za iznimnu koreografiju, dobitnica je i kazališne nagrade Tony i televizijske Emmy.
"Moderni ples nije manje," rekla je Twyla Tharp, "moderni je ples više.On je sve ono što je bilo prije, plus. Uvijek sam vjerovala da je čvrsto klasično obrazovanje vrlo dobar temelj za sve smjerove."Kojim god smjerom krenula, Twyla Tharp uvijek bogato daje!
Uz Petea Townshenda i Rogera Daltreyja, Morgana Freemana, Barbru Streisand, te Twylu Tharp, nagrada Kennedy Centra za 2008. godinu dodijeljena je i 77-godišnjem country pjevaču Georgeu Jonesu.
S glasom koji zvuči kao niti jedan drugi i potpuno osebujnim stilom, "Kralj countryja," Teksašanin George Jones, u countryju je i jedan od najutjecajnijih glasova i žanrom vlada već pet desetljeća. Prvi je #1 hit imao 1959. godine. Ime Georgea Jonesa sinonimno je s onim pravim, "nešlageraškim," originalnim countryjem, generacije koju mnogi zovu "greatest generation," ali generacije koja se polako osipa i nestaje.Frank Sinatra je za Jonesa jednom rekao "drugi najbolji pjevač Amerike. "Svatko će reći – ako želite naučiti o countryju, učite na Georgeu Jonesu! Svaka nota, svaka riječ, odraz su njegovih stvarnih osjećaja, njegova je glazba uvijek iskrena.