Što se dogodi kad se izgradi tajni grad s jednim jedinim ciljem – izgradnjom bombe koja će donijeti kraj rata? Što se dogodi kad rat završi? U oba slučaja: ne dogodi se uvijek ono što bi se očekivalo. Marissa Melton vodi nas u posjet Los Alamosu, u saveznoj državi New Mexico, mjestu gdje je bila stvorena atomska bomba.
U jeku Drugog svjetskog rata, 1943. godine, slabašni radio signal čuo se visoko na jednoj visoravni u jugozapadnoj američkoj saveznoj državi New Mexico … signal koji je donosio emisije u kojima su najavljivači i izvođači koristili samo imena, ali nikad i prezimena, a lokacija postaje nikad nije bila obznanjena. Klavirist poznat samo kao 'Edward' ponekad bi svirao izbor iz djela Richarda Wagnera.
Neupućena osoba imala bi dovoljno razloga da se nađe u čudu. Nije bilo načina da sazna da je pijanist Edward ustvari bio Edward Teller, nuklarni fizičar, koji je živio u tajnom gradiću u planinama Jemez, sa stotinama drugih znanstvenika i tisućama radnika koji su se utrkivali s vremenom da bi stvorili oružje koje će donijeti kraj rata. Majušna radio postaja bila je jedan od načina na koji su si stanovnici pokušali stvoriti osjećaj zajednice u mjestu koje službeno uopće nije postojalo.
Prije Drugog svjetskog rata, Los Alamos je bio mjesto gdje se nalazila samo jedna škola za dječake. Izabran za glavno mjesto razvitka atomske bombe, Los Alamos je bio stavljen pod najvišu razinu sigurnosti i pretvoren u proizvodni grad s više od 3500 stanovnika. Od tisuća ljudi koji su radili na projektu, samo oni na samom vrhu znali su točno na čemu rade.
I tako je to bilo do kolovoza 1945, kada su Sjedinjene Države bacile dvije atomske bombe na Japan, usmrtivši više od 200 tisuća ljudi. Vijest je proletjela svijetom. Na radijskim postajama i u filmskim žurnalima prepričavani su iskazi pilota koji su ispustili bombe. „Eksplozija je bila ogromna vatrena lopta. Bez tamnih naočala, od samog pogleda ljudi bi doživjeli vizuelni šok miljama daleko. Jedan od članova posade samo je rekao 'blagi bože' kad je vidio što se dogodilo: ono što je dotad bila Hirošima, bila je rastuća planina dima …,“ rekao je tada jedan od njih. Japan se predao manje od tjedan dana nakon toga.
Nakon rata, neki su mislili da će Los Alamos biti napušten; njegov jedan jedini cilj bio je ispunjen. No, vlada je uložila milijarde dolara u laboratorije na toj visokoj mesi. I tako su neki znanstvenici ostali, a istraživanja su nastavljena.
Danas je Nacionalni laboratorij Los Alamos kompleks koji se širi preko 16 hektara, udomljujući širok raspon znanstvenih istraživanja. Terry Wallace, jedan od direktora laboratorija, kaže da je koncept Los Alamosa pri osnutku bio revolucionaran: okupljeni su znanstvenici iz različitih disciplina i polja kako bi riješili jedan određeni problem.
"Izumljen je čitav novi način znanstvenih istraživanja. Interdisciplinarne ekipe znanstvenike bavile su se vrlo kompliciranim problemima. Prije toga, jedan bi se laboratorij usredotočio na neki određeni problem bilo gdje u zemlji. Isti je način nastavljen i nakon Drugog svjetskog rata," kaže Wallace.
Takve mješovite ekipe znanstvenika odvele su Los Alamos u razvitak kompjutera, istraživanja patologije bolesti i istraživanja klimatskih promjena. Wallace kaže da laboratorij isto tako koristi modele – odnosno simulacije – opasnosti koje predstavljaju bio-teroristička oružja, te bolesti.
"Pokazalo se da možemo pratiti određeni toksin do ekstremno malih koncentracija. I tako je Los Alamos uključen u razvitak senzora koji mogu pružiti rano upozorenje na prisutnost toksina. Ptičja gripa je slično pitanje – stvaramo prijenosne kitove tako da ljudi mogu jednostavnim priručnim testom ustanoviti jesu li bili izloženi toj zarazi," kaže Wallace.
Jedan od najnovijih uspjeha Nacionalnog laboratorija Los Alamos dogodio se u lipnju ove godine, kada je njegov superkompjuter – nazvan 'Ptica trkačica', po državnoj ptici New Mexica – postao prvi u svijetu koji uspio izvršiti tisuću bilijuna kalkulacija u sekundi … nešto što znalci zovu 'petaflop'. Inače, 'Ptica trkačica' će raditi neke druge važne zadatke, primjerice testiranje vremešnog nuklearnog arsenala Sjedinjenih Država bez detoniranja bombi.
Mnogi ljudi, međutim, kritiziraju istraživanja oružja koja se vrše u Los Alamosu. Ed Grothus je svojedobno radio u laboratoriju. No, tijekom rata u Vijetnamu, njegovo nezadovoljstvo onim što je radio doseglo je kritičnu točku i – dao je otkaz.
"Prvih dvadeset godina što sam radio u laboratoriju, većinu vremena sam proveo radeći u skupini za razvitak oružja … dakle, radio sam na stvaranju 'boljeg' oružja masovno uništavanje. Molim vas, stavite to 'boljeg' u navodne znakove," kaže Grothus.
Sada Grothus vodi obližnju trgovinu otpadom iz Los alamosa. Svoj dućan Grothus nazova 'Crnom rupom' i dodaje: 'Sve tu ulazi, ali gotovo ništa ne izlazi!' 'Sve' je dobar izraz, jer se tu može naći znanstvena oprema, metal za otpad, uredski ormarići, kamere, Gajgerovi brojači, dijelovi starih kompjutera, pa čak i plastično cvijeće. No, to nije ništa prema onome što je Grothus pospremio u dva ogromna prijevozna kontejnera – dva četrdeset-tonska granitna spomenika, svaki visok gotovo 13 metara.
"Spomenici uključuju jedan obelisk i ono što ja nazivam 'Kamenovima smaka svijeta'. Na tim je kamenovima upisana priča o Los Alamosu na 15 jezika … to je kamen iz Rozete za nuklearno doba," kaže Grothus.
Kameni spomenici su način na koji Grothus prosvjeduje protiv nuklearnog oružja. Nada se da će ih podići na lokaciji gdje će biti vidljivi iz velikih udaljenosti.
A, ustvari, već sama činjenica da postoji mjesto kao što je 'Crna rupa', sa svojim hrpama iskorištene laboratorijske opreme, svjedočanstvo je u kolikoj mjeri su se promijenile stvari u Los Alamosu.
Ne radi se samo o istraživanjima, i glazba je drugačija. Daleko su dani anonimnog prebiranja po klaviru na tajnoj radio postaji. Ovdašnji bend, nazvan The Hill Stompers, koji čine uglavnom uposlenici Los Alamosa, često predvodi zabave u pubovima obližnjeg Santa Fea. Danas, Los Alamos i njegovi znanstvenici sve su prije nego državna tajna.
