Iako je drevnim civilizacijama Srednje Amerike stabilna guma očito bila poznata, što potvrđuju neka suvremena istraživanja, “ocem gume” smatramo Amerikanca Charlesa Goodyeara.
Ni pomanjkanje znanja iz kemije, a ni teško siromaštvo, ni godine, zbog stalnih dugova, u zatvoru provedene, nisu tog upornog eksperimentatora spriječili u njegovom izumu vulkanizirane gume. Rođen 1800. godine, u mjestu New Haven, u saveznoj državi Connecticut, Goodyear je odlučio postati izumiteljem u dobi od 33 godine, kad je, zbog financijske krize u zemlji propao i njegov business u Philadelphiji – trgovina poljoprivrednim alatom, i kad se zbog duga prvi puta našao u zatvoru.
U prvim godinama nakon industrijske revolucije, prirodna je guma bila čudesna stvar; na tisuće je novoengleskih obitelji ulagalo u nju cijele ušteđevine, a da nisu ni znali za njene mane i nedostatke, takva je bila zanesenost Amerike gumom, u devetnaestom stoljeću, prije vulkanizacije. Dok je trajala “gumena groznica,” u prvoj polovici 19. stoljeća, milijuni su u nju bili uloženi, milijuni izgubljeni, a onda je interes potpuno presahnuo i groznica je prestala jednako naglo kako je i počela.
U svom izvornom obliku, guma je gusti sok izvučen iz nekih vrsta tropskih biljaka – prirodni kaučuk se i dobiva preradom mliječnog soka, ili lateksa, kaučukovca. Zgrušan dodavanjem kiseline, proizvod je postajao dovoljno savitljiv za oblikovanje, ali na hladnoći guma je pucala, za topla vremena se topila, za sve se ljepila, s vremenom jednostavno trulila; Goodyear će od gume učiniti održivi i ključni industrijski materijal, predmete od gume trajnijima i korisnijima.
Upravo opsjednut željom da gumu učini stabilnom, time i pouzdanim materijalom u industriji, Goodyear se dao u eksperimentiranje. Počeo je još dok je sjedio u filadelfijskom zatvoru; od supruge je tražio da mu donese izvjesnu količinu sirove gume, zvane tada “Indijska guma,” i njen kuhinjski valjak za tijesto, i sate i sate u svojoj je zatvorskoj ćeliji, gumu mijesio i valjao. Ako je guma prirodno ljepljiva, razmišljao je, možda bi dodatak nekog suhog praha njenu ljepljivost apsorbirao.
Po izlasku iz zatvora, s jednim prijateljem te svojom suprugom i kćerima, izradio je, u kuhinji njihova filadelfijskog stana, par stotina pari galoša, od gume kojoj je dodao, i time je isušio, magnezijeva praha. Ali prije nego što su stigli galoše pustiti na tržište, stiglo je vruće ljeto i Goodyear je, s velikim razočaranjem, gledao kako se njihove galoše tope u bezoblično gumeno “tijesto.”
Kad su se susjedi počeli žaliti na smrad koji je dolazio iz Goodyearovog stana, preselio je, s obitelji, u New York i tamo nastavio sa svojim eksperimentima. Zbog duga je, međutim, opet završio u zatvoru.
Obitelj je gladovala; neko vrijeme, po njegovom izlasku iz zatvora, živjeli su, kampirajući, u praznoj zgradi bivše tvornice gume, na Staten Islandu, i jeli ono što bi Goodyear u luci upecao.
Nakon godina nevolja i neuspjeha, konačno se ukazalo rješenje. Tijekom zime 1839. godine, Goodyear je počeo eksperimentirati sa sumporom i pukim slučajem otkrio da dodavanje sumpora “Indijskoj gumi,” u procesu zagrijavanja, gumu čini manje ljepljivom, da to rezultira jednim puno čvršćim i elastičnijim proizvodom. I tako je izumljena vulkanizacija, način za dobivanje gume iz kaučuka.
Nije sve baš bilo tako jednostavno – bilo je još dana u zatvoru zbog neplaćenih dugova, bilo je još gladi i založenog namještaja, i bilo je puno besanih noći u kojima je Goodyear glavu razbijao tražeći odgovore na pitanja – ali koliko dugo zagrijavati i pri kojim temperaturama, za postizanje najboljih rezultata? Strahovao je da će umrijeti, a s njim i tajna.
Kad je odgovore pronašao, htio je sve raditi od gume – novčanice, glazbala, zastave, nakit, čak brodove i jedra... svoju je vizit-kartu načinio od gume, nosio šešire, prsluke, kravate od gume.
Goodyear je proces vulkanizacije, nazvan tako prema Vulkanu, rimskom bogu vatre, patentirao 1844. godine i odobrio iskorištavanje patenta proizvođačima koji su od vulkanizirane gume i počeli proizvoditi cipele, nepromočivu odjeću, prsluke za spašavanje, lopte, šešire, kišobrane, splavove... a jednog će dana proizvoditi i važne automobilske komponente.
Goodyear se, međutim, što je mogao brže, riješio svih proizvodnih interesa, koji su od njega mogli napraviti milijunaša, i vratio se svojim eksperimentima. Vodio je mnoge bitke u zaštiti svog procesa. Kad je umro, 1860. godine, bio je dužan 200.000 dolara.
Od njegove dvanaestero djece, šestero je umrlo u djetinjstvu; ostatak obitelji bit će dobro zbrinut, zahvaljujući tantijemima od izumiteljskog patenta. Njegov sin, Charles Jr., prodat će ime Goodyear 1865. godine, po isteku patenta.
Gotovo četiri desetljeća kasnije, jedan proizvođač automobilskih guma u Akronu, u saveznoj državi Ohio, dat će svojoj kompaniji, danas vodećem u svijetu proizvođaču automobilskih guma i proizvoda od gume, ime Goodyear Tire and Rubber Co., u čast izumitelja, upornog malog fanatika Charlesa Goodyeara.
On sâm nije imao nikakvog profita od svog izuma, ali nije umro s gorčinom u srcu. “Život,” pisao je Goodyear, “ne treba mjeriti isključivo u dolarima i centima. Ne mogu se žaliti zbog toga što sam posijao sjeme, a drugi ubirali plodove. Čovjek ima razloga za žaljenje samo onda kad sije, a nitko za njim ne žanje.”
Goodyear je umro 1. srpnja 1860. godine, U New Yorku. U veljači 1976. godine, čovjek koji je izumio proces vulkanizacije gume i revolucionirao gumarsku industriju primljen je u National Inventors Hall of Fame.