Danas Amerikanci ponovno obilježavaju svoj godišnji blagdan, Dan zahvalnosti. Obično ga proslavljaju u krugu obitelji i prijatelja, s obilnom večerom koja počinje svečanom molitvom zahvalnosti i blagoslova. Kako kaže Ted Landphair, tradicija Dana zahvalnosti temelji se na poslije-žetvenim gozbama mnogih kultura, odnosno na onome što je poznato kao prvi Dan zahvalnosti u britanskoj koloniji koja je danas američka savezna država Massachusetts.
Radi se o priči koja se dogodila jednog hladnog dana kasne jeseni 1621. godine, kada je oko pedeset britanskih doseljenika koji su - od ukupno njih stotinu - jedva preživjeli prvu zimu u Novom svijetu, zajednički večerali plodove svoje žetve s pripadnicima plemena američkih Indijanaca Wampanoag u državi Massachusetts. Ova lijepa i stoljećima ukrašavana priča, unosi poseban osjećaj topline u omiljeni obiteljski praznik.
Međutim, prema kustosima plantaže Plimoth, - muzeja koji se nalazi na samome mjestu gdje su doseljenici i Indijanci proslavili svoju ljetinu od prije više od tri stotine godina –, ova priča o Danu zahvalnosti ukrašena je mitom i pretjerivanjem. Recimo, vjerojatnije je da se taj događaj zbio u listopadu, odnosno vremenski bliže žetvi kukuruza.
Kathleen Curtin, iz muzeja Plimoth, koja se bavi poviješću hrane, kaže je to zapravo bio susret oko devedeset američkih Indijanaca – bez žena – koji su se sastali s doseljenicima i s njima jeli puna tri dana. Doseljenici su bili vjerski separatisti, ogranak stroge puritanske sekte – uštogljene i pobožne, one koja nije bila sklona proslavama.
"Doseljenici su bili vrlo religiozni. No, oni su stigli iz Engleske koja je već tada bila poznata po druženju uz uživanje pića. Stoga su gozbe i slavlja uz konzumaciju piva i vina također bili dio njihovog života," kaže Curtin.
U oskudnim podacima o ovoj konklavi iz 1621. godine spominje se perad. No, Kathleen Curtin tvrdi da se ti podaci vjerojatno odnose na guske i patke, a ne na punašne, domaće purane kakve danas američke obitelji pune nadjevom i peku. Možete zaboraviti ilustracije prvog Dana zahvalnosti s dugim stolovima pretrpanim kolačima, pitama od bundeve i umakom od brusnica.
"Englezi su znali za brusnice. I Indijanci su ih jeli. No, od njih nisu mogli napraviti umak jer nisu imali dovoljno šećera. Naravno, bilo je tada i bundeva, no nisu mogli jesti pitu od bundeve jer nisu imali dovoljno pšeničnog brašna, a ni pećnice u kojoj bi je mogli speći," kaže Curtin.
Linda Coombs je pomoćna direktorica programa o Wampanoag Indijancima na plantaži-muzeju Plimoth. I ona odbacuje neke od preuveličanih priča iz vremena žetve 1621. godine. Kaže da su ovoj proslavi Wampanoage pridonijeli s pet ubijenih jelena. No – suprotno legendi – nisu sa sobom donijeli kokičar, kukuruz koji tada nije ni postojao u Massachusettsu. A nije točno ni da su nosili raskošne perjanice poput onih na glavama Indijanaca s prerije. Odjeća plemena Wampanoag bila je oskudna i praktična. Gospođa Coombs raskrinkala je jednu još veću neistinu o Danu zahvalnosti.
"Cijeli mit sastoji se u vjerovanju da su Indijanci dobrodošlicom pozdravili Britance na američki teritorij, da su zajedno jeli puricu, a potom zauvijek živjeli u slozi. To bi onda trebalo značiti da su indijanski starosjedioci svojevoljno prihvatili kolonizaciju. Znamo da to nije bio slučaj tada, a nije ni danas," kaže Coombs.
Savezništvo između doseljenika i Wampanoag Indijanaca trajalo je samo pedeset godina, do vremena kad su prekršeni sporazumi doveli do borbi i prolijevanja krvi.
Postoji još jedan ilustrirani prikaz Dana zahvalnosti koji uvelike odudara od stvarnosti. Možda ste vidjeli crteže muškaraca u doseljeničkoj odjeći – fini kaputi, ulaštene cipele, i šiljati šeširi s velikim kopčama nad širokim obodima. U sedamnaestom stoljeću samo su se oni imućniji odijevali tako ceremonijalno. Siromašni doseljenici nosili su kape od dabrovine i kapute od jelenje kože. Nakon prve godine koju su prošli, puno je vjerojatnije da su bili zahvalni da su preživjeli i da su uopće imali i takvu odjeću.