Usprkos službenog pravila službe u američkoj vojsci koji ženama brani sudjelovanje u izravnoj borbi, američke vojnikinje u sve većem broju djeluju u kopnenim operacijama, pa i vide borbu, u Iraku. Posebna ekipa vojnikinja pratila je svoje muške kolege u ophodnjama i pretresima kuća. Kako izvješćuje Faiza Elmasry, pet od tih žena iznose svoje priče u novom dokumentarnom filmu, naslovljenom „Lavica“.
„Lavica“ iznosi priče pet vojnikinja koje su služile u Iraku. Za autorice filma Dariju Sommers i Meg McLagan, to je bilo potpuno novo iskustvo, prepuno neočekivanih izazova u produkciji filma, kaže Sommers.
"Potrajalo je dugo dok smo dobili dozvole i našli vojnikinje koje su se beć vratile kući. No, nismo se dale obeshrabriti jer nam je to bila vrlo važna priča s obzirom na to da reflektira promjenu u ulozi žene u vojsci," kaže Sommers.
Njihov 90-minutni dokumentarac bavi se s pet vojnikinja koje su bile među prvih 20 doborovoljki za specijalnu žensku ekipu, nazvanu Lavica. Ranie Ruthig objašnjava da im je zadatak bio pomoći u smanjivanju napetosti među iračkim civilima.
"Mislile smo da će to biti posao podrške, poput osiguravanja hrane, vode i slično. Onda se ukazala potreba da se ide zajedno s muškim ekipama u pretrese kuća, u potrazi za obavještajnim materijalima. Prema tamošnjim zakonima, muškarac ne smije dotaknuti ženu drugog muškarca niti druge žene u obitelji. Za to su trebali vojnikinje. I tako je počela naša misija. Bile smo zadužene za pretrese kuća, a ne za borbeni angažman … no, kad je došlo do borbe, onda smo se morale boriti," kaže Ruthig.
Na koncu, ekipa Lavica postala je prva ženska postrojba u povijesti Sjedinjenih Država koja se našla u izravnoj borbi, licem u lice s neprijateljskim snagama. Raine Ruthig, mehaničarka pri Prvom inžinjerskom bataljunu, prisjeća se potrage za pobunjenicima u uskim ulicama Ramadija, u travnju 2004. Kada su vojnici skrenuli iza ugla, našli su se u zasjedi stotina Iračana.
"Nismo znale što se događa. Bilo je jako, jako neugodno. Mislim da smo se uspjele izvući iz te situacije samo zahvaljujući temeljnoj obuci koju nam je pružila vojska," kaže Ruthig.
Film zagleda i u načine na koje se vojnikinje nose sa zahtjevima vojnog života, posebice ostavljanjem male djece kod kuće, kao i izazovima koji se postavljaju pred njih po povratku u civilni život.
"Bilo mi je teško, jako teško ponovno se naći u ulozi mame nakon što to godinu dana nisam bila … godinu dana u kojima nisam svakoga dana sudjelovala u životu mog djeteta. Udata sam i imam kćerku od 9 godina; onda, kad sam otišla u vojsku, bila je mala, imala je samo 4 godine," kaže Raine Ruthig.
Žene su se borile za Sjedinjene Države od rođenja zemlje. U Revolucionarnom ratu, volontirale su kao kuharice, njegovateljice, pralje i vodonoše. Tijekom dva svjetska rata, žene su proširile svoje neborbene uloge, uključujući uredske poslove u nabavi, zatim kao radio tehničarke, transportne pilotkinje, te u svim aspektima medicinske skrbi. U tim su ulogama služile i za vrijeme rata u Vijetnamu. Do Zaljevskog rata, 1991, žene su služile na gotovo svim položajima u oružanim snagama, a danas, broj žena u američkim oružanim snagama popeo se na 20 posto.
Jedna od autorica filma Lavica, Daria Sommers kaže da su nove uloge za vojnikinje značile i bliži nego ikad ranije kontakt sa stvarnom borbom: "Želimo imenima i licima pokazati novu ulogu koju žene sve više zauzimaju u vojnim snagama Sjedinjenih Država. Želimo da ljudi shvate da su vojnikinje potrebne, da se od njih traži da pruže više … od njih se traži da čine razne stvari, mnogo više nego u prethodnim sukobima. Dobro je da Amerikanci drže na umu da kad se od američke vojske traži da nešto učini, onda nisu na ulogu samo naši sinovi, nego i naše kćeri."
Sommers kaže da su lavice pokazale snagu i hrabrost. Ona se nada da će njezin dokumentarni film tim ženama donijeti priznanje koje su zaslužile, te staviti u žarište pozornosti realnost uloga koje žene danas imaju u američkim vojnim snagama.