Preko 60 članova obitelji Brace okupilo se nedavno u gradiću Poultney u američkoj saveznoj državi Vermont na jednom povijesnom susretu kako bi razmijenili priče i proslavili svoju zajedničku povijest, te – kako u svom prilogu kaže Nina Keck – odali počast svom zajedničkom pretku, bivšem robu i veteranu Američkog rata za neovisnost, Jeffryju Braceu.
Nevjerojatna priča Jeffreyja Bracea nije bila neuobičajena u kasnom 18. stoljeću. Nasilno odvedenog iz Afrike, preuzeli su ga europski trgovci robljem i prevezli do američkog kontinenta. Pretrpio je grube gospodare, kao i one blaže, naučio čitati i pisati i konačno zavrijedio slobodu boreći se u Američkom ratu za neovisnost.
Ono što Braceovu priču čini tako neobičnom jest što je ona zapisana i objavljena u memoarima 1810. godine. John Nassivera profesor je afričko-američke književnosti na koledžu Green Mountain kaže: "Postoji vrlo, vrlo malo takvih zapisa koje je napisao netko tko se sjeća svog uhićenja u Africi. Kada je Jeffrey Bruce bio odveden, autoru memoara bilo je 16 godina. Njegovo pravo ime je Boyrereau Brinch, a ime Brace je iskoristio zato što je slično njegovom. On se sjeća kompletnog hvatanja i njegov opis vrlo je precizan i pun grafičkih detalja"
Nakon što je postao slobodan 1784. godine, Brace se doselio u Poultney u američkoj državi Vermont, gdje se oženio i podigao obitelj. Iako je u svojim kasnijim godinama oslijepio, putovao je po Vermontu pričajući svoju životnu priču kako bi promicao pokret protiv ropstva. Ljudi koji su čuli njegovu priču bili su vrlo dirnuti. Jedan bjelački odvjetnik koji se borio za ukidanje ropstva po imenu Benjamin Franklin Prentiss upitao je Bracea da li bi mogao zapisati njegovu priču i objaviti je. Brace se složio, i knjiga koja je iz toga proizašla obiluje snažnim opisima njegovog hvatanja i postupanja gospodara prema njemu kao robu.
Kari Winter, profesorica
na Državnom sveučilištu New Yorka naišla je na jedan od svega nekoliko
preživjelih primjeraka ovih memoara u jednoj rijetkoj kolekciji knjiga u
Vermontu. "Kada sam je prvi puta čitala, nitko nije znao je li
to istinita priča ili roman Benjamina Franklina Prentissa. Nitko je nije
dovoljno istražio da bi poznavao priču. Mene je u njenu istinitost uvjerio glas
u pripovijetki – glas Jeffreyja Bracea" - kaže Kari Winter.
Ona objašnjava da se Brace sjeća određenih imena, datuma i mjesta na temelju kojih je mogla provjeriti njegovu priču u lokalnim arhivima i dokumentima iz tog vremena. O njemu je 2005. godine izdala knjigu.
Za mnoge Vermonćane i Braceove potomke bio je to prvi put da su čuli za ovog nekadašnjeg roba. Sean Henry direktor je Afričko-američkog kluba kulture na koledžu Green Mountain u Poultneyju. On kaže da bi Braceovu priču trebao poznavati svaki Amerikanac: "Najbolji način za to je da se podigne spomen-ploča u njegovu čast, u znak priznanja ne samo njegovih postignuća, već i činjenice da je Vermont bio jedna od prvih država koja je u potpunosti ukinula ropstvo u svom ustavu."
Jednog sunčanog jesenskog popodneva na povijesnom gradskom trgu u Poultneyju, okupilo se više od 60 Braceovih potomaka kako bi nazočili otkrivanju spomen-ploče njemu u čast. Među njima je bila i Robin Murphy iz Massachusettsa, sa svojim kćerima i unukom. Ona kaže: "Moja je majka bila Madeleine Brace, potomkinja Jeffreya Bracea. Teško mi je to sve to shvatiti, preplavljena sam emocijama. To je naprosto nevjerojatno."
Nakon posvete na gradskom trgu, građani i članovi obitelji okupili su se u crkvenoj dvorani u Poultneyju. Tamo je, između ostalih, govorio i Jim Brace, bjelački rođak Jeffreya Bracea iz St. Albansa u Vermontu, koji je u šali rekao: "Uvijek sam se pitao kako to da je moja put tako svijetla. Kada sam odrastao u St. Albansu, nitko nikada nije spomenuo da je naša obitelj pola bijela, a pola crna."
Jim Brace kaže da povijest nije nešto što treba skrivati ili čega se treba plašiti. Preletivši pogledom preko svoje novo-pronađene obitelji, on kaže da je dobar osjećaj vidjeti kako svi oni dijele i slave istu povijest.