Teško ranjeni zapovjednik američkog marinskog tenka u Iraku, Nick Popaditch, priča svoju priču o oporavku u novoj knjizi nazvanoj "Nekoć marinac". U njoj donosi pojedinosti o izazovima s kojima se suočavaju ranjeni ratni veterani.
Marince prati glas da su tvrdokorni i ponosni zato što su u središtu akcije. Topnički narednik Nick Popaditch bio je u središtu zbivanju u Bagdadu 8. travnja 2003. godine kad su koalicijske snage prodrle u središte grada. Popaditch je sjedio na vrhu svog Abrams tenka i pušio u trenutku kad ga je snimio fotograf agencije Associated Press. U njegovoj pozadini bila je srušena skulptura zbačenog iračkog čelnika Saddama Husseina. Ta fotografija obišla je svijet. Godinu dana kasnije Popaditch je ponovno bio u središtu akcije, ovaj put u žestokoj, prvoj bitci za Faludžu. On kaže da su marinci imali očitu prednost u uvježbanosti i opremi, ali su pobunjenici znali gradske četvrti i mogli su se skriti među lokalnim stanovništvom:
"Oni su imali prednost jer su mogli hodati uokolo nenaoružani. Oni su mogli postavljati oružje na različitim lokacijama u gradu. Mogli su nam se približiti, promotriti nas i pripremiti svoj plan. Uglavnom su oni ti koji bi prvi zapucali u bilo kojem okršaju tako da je u toj situaciji najbolje otežati im da vas ubiju."
Popaditch i njegova tenkovska posada tragali su za pobunjenicima u uskoj uličici. Kad su došli na raskrižje, jedan pobunjenik s krova je ispalio protutenkovsku raketu koja je pogodila kupolu tenka. Popaditch se spremao uzvratiti vatru kad je pobunjenik ispalio još jednu raketu koja je pogodila marinčevu kacigu. On je bio ošamućen te je jako krvario, ali je preživio zahvaljujući svojoj posadi i medicinskom osoblju. No ne bez trajnih posljedica.
"Izgubio sam desno oko, a na lijevom sam 92 posto slijep. Zakonski gledano, ja
sam slijepac," kaže ovaj ratni veteran.
Vraćanje u svakodnevnicu trajalo je nekoliko godina i bilo je teško. Popaditch je imao više operacija, borbi s vladinim birokratima te se suočavao s neizvjesnom budućnošću:
"Kad sam bio pogođen bio sam u životnoj točki u kojoj sam htio biti. Bio sam topnički narednik, zapovjednik voda, u stranoj zemlji sam pomagao u oslobođenju tlačenog naroda. Bio sam sve što sam htio biti i bio sam vrlo sretan."
Popaditch kaže da se disciplini i koncentraciji naučio kao mladi marinski novak te da mu je to pomoglo tijekom teške tranzicije. Vrijednosti marinaca, navodi Popaditch, inspirirale su ga da napiše knjigu, a naslov je pronašao u marinskom sloganu "Jednom marinac, uvijek marinac." Popaditch je zahvalan i svojoj supruzi April na pomoći u tranziciji na novi civilni život. April kaže da žene marinaca dijele osjećaj misije kad su njihovi muževi na bojištu, a žene su ostavljene s obiteljskim obvezama i bojaznima.
"Nitko vam nikad ne kaže da se od vas očekuje da budete super-junak, ali se iz nekog razloga osjećate kao da ste i vi marinac. Osjećate se da imate obvezu na koju morate odgovoriti. Čak i kad osjećate bol pred drugima, uvijek pokazujete svoje snažno lice," kaže April, supruga Nicka Popaditcha.
Popaditchi danas žive u San Diegu gdje Nick pohađa lokalno državno sveučilište. On je ponosan na ono što je radio u Iraku te kaže da nije ljut zbog ranjavanja, čak ni na pobunjenika koji ga je pogodio:
"Nisam ljut na njega. U knjizi se čak šalim da, kad bih danas naišao na njega, rekao bih mu: 'Dobar pogodak,' jer je doista bio."
Nick Popaditch dodaje da se priključio marincima kao tinejdžer koji je tragao za izazovom. Pronašao ga je i usput naučio vještine kako da se suoči s novima.