Unutrašnji ratčetvrti je nastavak Woodwardove serije o ratu u Iraku u kojoj autor iznosi brojne opservacije o tome kako je administracija predsjednika Busha postupala glede pojačavanja američkih snaga u toj zemlji početkom prošle godine. Godine 2006. kad se raspravljalo o tom pojačavanju snaga – po Woodwardu – administracija je više bila okupirana time kako će se to odraziti na kongresne izbore negoli samom situacijom u Iraku. Woodward kaže da bi sljedeća američka administracija trebala naučiti kako da ima više povjerenja u javnost da će razumjeti istinu.
"Ako to sagledate u petogodišnjoj perspektivi, od invazije do danas, vidjet ćete da danas imamo isti broj vojnika tamo kao i prije pet godina. Rat nije okončan i kao što znamo Irak nam uvijek priredi iznenađenje. Nisu pronađena oružja za masovno uništavanje, o kojima su govorile američke obavještajne službe, došlo je do povećanja unutrašnje pobune u zemlji i do povećanja aktivnosti al-Qaide. Imamo vjersko nasilje koje 2006. nije postojalo. Iako je situacija puno stabilnija, manje je nasilna, međutim, general Petraeus i dalje insistira da se sve ove snage zadrže u Iraku jer zna koliko je situacija krhka, kao i uvijek u Mezopotamiji."
Bob Woodward pokušava povesti čitatelja duboko u Bijelu kuću, Pentagon i Državno tajništvo, mjesta gdje su doneseneključne odluke o američkom angažmanu u Iraku.Između ostalog Woodward piše kako su predsjednik i njegova administracijauspjeli djelovati samouvjereno glede Iraka u javnosti, čak kad su i iza scene bili zabrinuti zbog nedovoljnog napretka u smirivanju zaraćenih strana i al-Qaide u Iraku. Woodward kaže da je činjenica da predsjednik Bush nikad nije definirao što bi to bila pobjeda u Iraku djelovala frustrirajući na mnoge Amerikance.
"Kad sam ga intervjuirao u dva navrata za ovu knjigu nekoliko je puta govorio o pobjedi, a onda bi se odmah ispravio i rekao da govori o postizanju uspjeha. Ovo nije konvencionalni rat u kojem jednostavno porazite protivnika i onda na svečanosti potpišete primirje. Ovo je pokušaj da se stvore uvjeti u kojima će Irak biti u stanju sam upravljati sobom. Dakle, ono što možete očekivati manje je od pobjede, to je – kako je rekao predsjednik Bush - "postizanje uspjeha". Kad sam pitao predsjednika što će reći sljedećem predsjedniku kad dođe u Bijelu kuću u siječnju sljedeće godine, on je konačno odgovorio, "reći ću mu neka pazi da ne doživi neuspjeh". A to je znatno manje očekivanje od sve ove hiperbolične retorike koju već godinama slušamo."
Kad je knjiga ovaj tjedan objavljena na burne je reakcije naišao navod kako je američka administracija provodila praćenje i prisluškivanje iračkog premijera Nurija al-Malikija, iako u Unutrašnjem ratu tome Woodward posvećuje samo dva odlomka. Na knjigu je reagirala i Bijela kuća kroz savjetnika za nacionalnu sigurnost Stephena Hadleya koji je rekao da je djelo "nepotpuno i da navodi na pogrešni zaključak".
Veći dio ove Woodwardove knjige zapravo potvrđuje sliku koja se već pojavila u brojnim novinskim tekstovima i knjigama drugih novinara i bivših dužnosnika administracije, sliku administracije rastrgane unutrašnjim sukobima – između Pentagona i Državnog tajništva, između civilnih i uniformiranih dužnosnika Ministarstva obrane i između tvrdolinijaških neokonzervativaca i pragmatičnijih realista.Knjigu Boba Woodwarda Unutrašnji rat: jedna tajna povijest Bijele kuće 2006-2008 objavila je izdavačka kuća Simon and Schuster iz New Yorka.