U protestantskoj crkvi Chong Wen Men u Pekingu, Korejci iz sjevernoistočne Kine sudjeluju u nedjeljnoj misi na svom materinjem jeziku. U četvrti Niujie, djelu Pekinga sa najvećom islamskom zajednicom, vjernici su okupljeni u podnevnoj molitvi.
U ovom djelu grada dosta je islamskih trgovina, restorana i knjižara. Džamija, koja je centar obrazovanja i molitve, utemeljena je prije više od tisuću godina. Ovi pekinški muslimani dio su muslimanske zajednice koja čini oko jedan do dva posto stanovništva Kine. Kršćani čine oko tri do četiri posto.
Budizam i taoizam su tradicionalne kineske religije i one su sastavni dio kulture ove zemlje. Službeni izvori naglašavaju da u Kini postoji sloboda vjeroispovjesti, i pri tome ističu zajednice poput one koja se okuplja u džamiji u Niujie. No, kritičari ukazuju na strogu kontrolu i progone raznih grupa koje nisu pod okriljem službenih organa.
Kineska vlada priznaje pet religija – budizam, taoizam, islam, protestantizam i katolicizam. Sve vjerske zajednice se moraju registrirati pri službi koja je pod državnom kontrolom, a sve neregistrirane grupe, uključujući i krsšćanske crkve koje služe mise u kućama, su ilegalne, i može ih se zatvoriti.