Predsjednik Bush danas odlazi u svoj vjerojatno posljednji službeni posjet Kini. Posjetit će Južnu Koreju i Tajland, a u Kini će nazočiti otvaranju Olimpijskih igara.
Od ulica Seula, pa do olimpijskih borilišta Pekinga, posjet predsjednika Busha izazvao je kontroverzu i prije nego je počeo. Predsjednik Bush je prvotno trebao putovati u Seul prije par tjedana, nakon samita skupine G-8 u Japanu. Ti su planovi promijenjeni, nakon što su Koreanci održali masovne prosvjede zbog obnovljenog sporazuma o uvozu američke govedine, i tako iskazali svoje neslaganje s koreanskom vladom. Byong-Ki Kim, sa seulskog sveučilišta, kaže da je to bilo pogrešno vrijeme za predsjednikov posjet:
“Da je predsjednik Bush došao u posjet ranije, prije recimo mjesec dana, bilo bi drugačije. Ne samo da bi to utjecalo na unutrašnji politički proces, nego je čak postojala mogućnost da bi se to negativno odrazilo i u političkom smislu. To je unutrašnje pitanje, i događa se svugdje u svijetu.”Kim dodaje da je politička klima još uvijek nestabilna, no da se situacija malo smirila, te da će Bushov posjet pokazati kako se koreanska vlada može nositi sa svojim diplomatskim obvezama.
Razgovori u Seulu vjerojatno će biti koncentrirani na pitanja trgovine i financija, kao i na status američkih snaga u Južnoj Koreji. No, ono što će dominirati ovim razgovorima biti će pitanje nuklearnih ambicija Sjeverne Koreje. Derek Mitchel stručnjak je za azijska pitanja pri Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu. On Sjevernu Koreju vidi kao problem kojeg će predsjednik Bush ostaviti u nasljeđe idućem predsjedniku:
“Predsjednik Bush je tu dosta uložio, i sada smo došli do vrlo teškog razdoblja u procesu verifikacije deklaracije Sjeverne Koreje o njihovom nuklearnom programu.”
Očekuje se da će fokus predsjednika Busha u Tajlandu biti prebačen na još jedno problematično područje, a to je susjedna Burma.
“Naša je poruka da Sjedinjene Države vjeruju u demokraciju
i slobodu,” rekao je predsjednik Bush.
Profesor
Thitinan Pong- Sudhirik sa sveučilišta Chula-longhorn u Bankoku kaže da se
predsjednik Bush previše bavi pitanjem Burme, a nedovoljno drugim problemima u
ovom području:
“Kad god predsjednik Bush obrati
pažnju na područje jugoistočne Azije, uvijek se radi o Burmi. Dakle, američka
se administracija nije previše angažirala u ovom dijelu svijeta.”
Tajland je jedina južnoazijska zemlja koju će predsjednik Bush posjetiti tijekom ovog putovanja, a i tu će se zadržati manje od 24 sata. Već sljedeći dan putuje u Peking, gdje će, kako se nada, biti u drugoj ulozi – ulozi ljubitelja sporta.
“Mislim da bi bilo jako dobro da naši sportaši, koji su se toliko trudili, vide svog predsjednika kako maše zastavom.”
Derek
Mitchell kaže da bi to mogla biti samo njegova nada.
“Predsjednik jednostavno ne može nazočiti sportskim aktivnostima kao običan građanin. Kada predsjednik nazoči ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara i slavlju u Kini, to onda sa sobom nosi i punu težinu i mnogo znači za prestiž Sjedinjenih Država.”
Kritičari kažu da su ponašanje kineske vlade u Tibetu i u Sudanu u području Darfura već dovoljni razlozi za predsjednika da bojkotira ove dogadjaje. No, Mitchell kaže da je, kada je predsjednik Bush jednom prihvatio pozivnicu kineskog predsjednika Hu Jintaoa, bilo prekasno da se predomisli:
“Odmah je prihvatio pozivnicu, i za njega je bilo puno teže da kasnije promijeni mišljenje, a da na neki način ne osramoti ili ponizi Kineze."
I
predsjednik Bush kaže da bi njegov nedolazak na olimpijadu bio uvreda kineskom
narodu. Na oproštajnoj ceremoniji za američke olimpijske sportaše u Bijeloj
kući, predsjednik je rekao da jedva čeka da uživo navija za njih na Olimpijskim
igrama:
“Spreman sam. Jedva čekam da
bodrim naše sportaše te s vama podijelim radost vaših pobjeda.”
