Na temu countryja, glazbenog žanra koji je, početkom 20. stoljeća, nastao na jugu Sjedinjenih Država i području Appalachia, iz tradicionalnih elemenata narodne glazbe evropskih doseljenika, nema puno knjiga, literatura je prilično štura. Stoga je dobrodošlo štivo knjiga Dane Jenningsa, autora i jednog od urednika New York Timesa.
Sing
Me Back Home, naslov je preuzet od hita Merlea Haggarda. Sing
Me Back Home, s podnaslovom Love,
Death, and Country Music, dijelom je povijest countryja, onog njegovog zlatnog doba, između 1950. i 1970.
godine, ili kako ga autor, potpuno
ispravno, zove – “zlatno razdoblje twanga,”
a dijelom memoari Dane Jenningsa, koji je odrastao uz glazbu Merlea Haggarda, Waylona
Jenningsa, Johnnyja Casha, Jimmieja Rodgersa, Lorette Lynn, Patsy Cline, Tammy
Wynette, Leftyja Frizella, Boba Willsa, Georgea Jonesa, i najvećeg od svih,
Hanka Williamsa...
Jennings je rođen 1957. godine, u
malom mjestu Kingston, ne kako biste očekivali - negdje u Tennesseeju ili
Mississippiju, već u saveznoj državi New Hampshire, na sjeveroistoku Amerike,
gdje se govori izrazito Yankee akcentom.
New Hampshire? Country uvijek
asociramo s bjelačkim Jugom! Dana
Jennings, međutim, otkriva nam da country nije samo Dixie, iako u njemu ima
obilje Dixieja, i da country nije glazba samo ruralne, već i radničke Amerike. “To da je country isključivo bjelačka,
ruralna i južnjačka umjetnost,” piše Jennings, “čisti je mit, jer country glazbenici
dolaze sa svih strana, od Kalifornije, poput Merlea Haggarda, do kanadske
pokrajine Nova Scotia, poput Hanka Snowa, i iz raznih mjesta između.”
“Country znači zemlja... Desetljećima,
country je bio glazba siromašnih, glazba koju su stvarali siromašni i koju su
kupovali siromašni. Život na marginama
društva bio je uz nju barem donekle podnošljiviji. Country iz razdoblja od 1950. do 1970. godine, skrovita je
povijest ruralne i radničke Amerike dvadesetog stoljeća, na vidjelo svima... Country
zna da je mračno srce ‘Američkog stoljeća’ kucalo u krčmama kraj naftnih polja
Teksasa i u detroitskim barovima u kojima su se okupljali country boys kad bi u Fordu ili GM-u odrađena bila još jedna smjena. Country u potpunosti razumije što to znači
biti uhvaćen u klopku kulture alijenacije: siromaštvom, šugavim poslom, požudom,
alkoholom... Ako zaista želite razumjeti Sjedinjene Američke Države 20. stoljeća,”
dodaje Jennings, “onda je potrebno da razumijete country s kojim su, i prema
kojemu su, radni ljudi živjeli i u kojemu su utjehu tražili i nalazili.”
U Sing Me Back Home, Dana Jennings pruža obilje argumenata, u prvom
redu – iz vlastitog života. Odrastao je
u siromašnoj radničkoj sredini, svi u njegovoj obitelji, i svi u mjestu
Kingston, u tvornicama su radili, svi su nosili ožiljke Velike depresije, teške
ekonomske krize, iz tridesetih godina, i ožiljke Drugog svjetskog rata. U Jenningsovoj sredini američki prosperitet
nije se dotakao nikoga, u njegovom kutku New Hampshirea poslijeratni
prosperitet je bio samo glasina. Jennings
ozbiljno shvaća country i važnost njegova komentara na život trajno siromašnih,
najnižih bjelačkih slojeva društva, onima koji su ostali na selu i onima koji
su zalutali u gradove, ali razumije i cijeni, istovremeno, i humor i onu
raskalašenu stranu countryja.
Ključne teme klasičnog countryja – zatvor,
alkohol, glad, ljubav, vjera, nevjera, osamljenost, nostalgija, cesta i želja
za lutanjima... i opet zatvor, zatvor
zatvor, ali i zatvor alkoholizma, siromaštva, domaćeg nasilja, lošeg
zdravlja... sve su to teme Jenningsu poznate iz prve ruke. I sve, po riječima Stevea Goodmana, elementi
savršene country pjesme. Poglavlje po
poglavlje, Jennings svaku od tih tema i istražuje, uvijek vođen specifičnim
pjesmama.
Folsom Prison Blues, Coal Miner’s Daughter, There Stands the Glass, Crazy, Stand By Your Man, King of the Road, Cold, Hard Facts of Life, Your Cheatin’ Heart, Mama Tried, I’m So Lonesome I Could Cry, Lovesick Blues... postaje Križnog puta za svakog ljubitelja countryja. Jenningsu one služe i kao odskočna daska za mnoge druge, sa sličnim značenjima.
Od svih uz koje je odrastao, piše
Jennings, Cashova je glazba na njega imala najviše utjecaja, čeličila ga u
njegovom krajnjem siromaštvu, prenijala na njega i onu ljubav prema teretnim
vlakovima...
Za razliku od one Hanka Williamsa –
I’ll Never Get Out of This World Alive,
koju također u knjizi obrađuje, Dana Jennings se uspio izvući iz
Kingstona. Studirati na Sveučilištu New
Hampshire, postati novinarom, objaviti nekoliko romana.
Za svojih prvih pedeset godina,
country se, pise Jennings, obraćao zaboravljenima. Ono što se danas prodaje kao country, samo je u stilu countryja,
odnosno – country glazba o country glazbi.
Jenningsova knjiga o onim je najslavnijim godinama tog žanra, od završetka
Drugog svjetskog rata do ranih sedamdesetih godina, otprilike od Jimmieja
Rodgersa do Willieja Nelsona.
Po čitanju knjige Sing Me Back Home, piše u osvrtu NYT-a, lako
ćemo se svi s Jenningsom složiti – da su tužne pjesme koje su njemu i njegovoj
obitelji i milijunima drugih poput njih pjevali Hank Williams ili George Jones
ili Patsy Cline ili Merle Haggard ili Willie Nelson, pjesme o gladi, neimaštini,
varanju i piću, soundtrack svim našim
životima, da smo svi osamljeni i preplašeni.
Ako ne čamimo u nekom zatvoru ovog časa, country nam govori da je to
samo pitanje vremena.
“Sing Me Back Home priča je o jednom iščezlom svijetu koji Velika depresija nije nikada napustila, u kojem šezdesete nisu nikada pokucale na vrata. Jennings koristi klasični country kako bi opisao živote onih iz svoje obitelji i svoje zajednice i pokazao da su njihovi životi - naši životi, samo je u njihovima bilo više twanga nego u našima.”