Klasična je glazba nekada bila važan dio američke popularne kulture. Ljudi su je redovito slušali, a ravnatelji orkestara natjecali su se jedni s drugima za praizvedbe djela američkih skladatelja. To je relativno kratko razdoblje – tridesetih i četrdesetih godina – bilo rezultat nekoliko čimbenika. Jedan od njih bio je umjetničko sazrijevanje, kulturna deklaracija neovisnosti od Europe. Aaron Copland, rođen 1900. godine, postao je maestro tog zlatnog razdoblja, zalažući se za i zagovarajući ideju američke glazbe.
Glazba Aarona Coplanda, jednog od najštovanijih američkih klasičnih skladatelja 20. stoljeća, inspirirana jazzom i američkim folk motivima, u pravom smislu riječi predstavlja zvuke Amerike, odražava raznolikost američkog kontinenta.
Rođen u New Yorku, u Brooklynu, u židovskoj obitelji doseljenika iz Litve, Copland je na glasoviru naučio svirati od sestre. U svojoj šesnaestoj godini počinje učiti osnove kontrapunkta i kompozicije kod cijenjenog njujorškog glazbenog instruktora Rubina Goldmarka. Koledž neće nikad pohađati, no kad mu je bilo 20 godina, osmjehnula mu se sreća - dobio je stipendiju od francuske vlade i otišao u ljetnu glazbenu školu za američke studente, u Fountainebleauu. A onda mu se sreća još jednom osmjehnula kad ga je, u Parizu, za štićenika uzela mlada glazbena pedagoginja Nadia Boulanger. Slušao je Copland, za boravka u Evropi, i Stravinskoga i francuske impresioniste, posebno Debussyja, Ravela, Fauréa, vjerovao da klasična glazba može u Americi biti jednako popularna kao jazz, ali onda poput nekih drugih Amerikanaca u Parizu - Ernesta Hemingwaya, Colea Portera... u Evropi je otkrio Ameriku. Shvatio, slušajući jazz u Parizu i Beču, da je Amerika fantastična tema za umjetnika i 1924. godine, klasičnim znanjem oboružan, čežnjom za domovinom ispunjen, spremno je i pohrlio kući. Sa željom da stvara čistu američku glazbu koja će odražavati duh njegove zemlje. Stigavši u nju, našao je ogromnu prazninu koju je trebalo popuniti. I popunio ju je vlastitim impresivnim katalogom.
Kao zagovornik autohtonog, američkog zvuka, Copland je i ostvario veliki napredak u oslobađanju američke glazbe od evropskog utjecaja. Njegova su djela – komorna, klavirska, filmska, simfonijska, baletna – i izuzetna i inovativna. Bach, Mozart, Beethoven, Wagner ili Stravinski, to Copland nije bio. U Americi, glazba Elliotta Cartera bila je možda, od Coplandove, genijalnija; Charles Ives bio je nedvojbeno najoriginalniji od američkih skladatelja; ali glazbeni opus Aarona Coplanda našao je odjeka kod najšireg kruga ljudi, od profesionalnih glazbenika do običnog čovjeka, napravio od njega i značajnog i voljenog skladatelja.. Po svježini zvuka, dosljednosti, ritmičkoj žestini, harmonijskoj ljepoti i autentičnosti, Coplandova glazba ostaje bez premca. U stvaranju američke glazbe, njegova je uloga bila ključna. Unošenjem, u svoju glazbu, elemenata koje smatramo inherentno američkima – jazz-ritmove, folk-melodije, žarke boje, odvažne ritmove, Copland je premostio jaz između koncertne dvorane i filma i radija, šire publike. Utemeljio je, kako to mnogi smatraju, novi, pravi zvuk američkoj klasičnoj glazbi. Širok, pun i čisti zvuk, i onda kad je dočaravao otvorenost i osamljenost beskrajnih američkih prerija, ili kad je zazivao buku američkih gradova; i onda kad je raspoloženje bilo elegijsko, sjetno i suzdržano, i onda kad je raspoloženje bilo radosno, bučno, neobuzdano...
Leonard Bernstein, koji je najviše učinio na populariziranju Coplandove glazbe, rekao je za Coplanda: “Najbolje što Amerika ima!” Zahvaljujući Coplandu, Amerika i ima tradiciju. A Leonard Slatkin, koji je snimio dobar dio Coplandove glazbe, za tog je skladatelja rekao: “Leće kroz koje smo gledali glazbu 20. stoljeća”.
Uvijek u potrazi za pravim američkim zvukom, Copland je središtem američke glazbene kulture vladao gotovo puna četiri desetljeća - kao skladatelj, ali i kao pisac, predavač i ravnatelj, i uvijek je za mlađe skladatelje nalazio vremena i riječi poticanja i hrabrenja.
U svojim tridesetim godinama, taj “doajen američkih skladatelja,” početke svoje karijere opisao je ovim riječima: “Ponekad sam imao čudan osjećaj da sam bio podijeljen na dvoje – na ozbiljnog, intelektualnog modernista s jedne strane, i na pristupačnog popularnog skladatelja s druge.” Neka njegova djela inkorporirala su elemente jazza, druga doista bila “ozbiljna.” Iz svih njih zračila je, baš kako je to on htio, američka duša. Coplandova odanost Americi bila je temelj njegovoj glazbi, i onoj neo-klasicističkoj iz rane mladosti i 12-tonalnim eksperimentima njegove zrelije dobi.
Coplandov prijatelj, argentinski skladatelj Alberto Ginastera, rekao je za Coplanda: “On stvara američku glazbu onako kako je Stravinski rusku, de Falla španjolsku ili Bartok mađarsku.”
Copland je američkim klasikom postao sa samo šest djela: “El Salón México,” s korijenima u meksičkoj folk-pjesmi, iz 1934. godine; simfonijskim djelom “Portret Lincolna”; grandioznom Trećom Simfonijom, prozvanom još i “najvećom američkom simfonijom,” čiji ambiciozni zadnji stavak znamo kao “Fanfare za običnog čovjeka;” izvanrednom baletnom svitom “Appalachian Spring,” skladanom, 1944. godine, za legendarnu Marthu Graham; te dva kaubojska baleta, također inspirirana američkim folk-tradicijama – “Rodeo” i “Billy the Kid.”
Po riječima kritičara Arthura Bergera, Copland je bio “Amerikanac, konačno, kojega [je Amerika], bez ikakvog ispričavanja, mogla staviti uz bilo koje priznate, kreativne ličnosti iz bilo koje od zemalja.”
Dobitnik Oscara, za glazbu skladanu za film “The Heiress,” 1949., te Pulitzerove nagrade, za “Appalachian Spring,” 1944. godine, Aaron Copland, pobornik američkog zvuka, “Mr. Musical Americana,” umro je 2. prosinca 1990. godine.