Karte za dva koncerta, trinaestog i četrnaestog siječnja 2007. godine, u New Yorku, u maloj dvorani Allen Room, u kompleksu Rose Hall, Jazz at Lincoln Center, bile su brzo rasprodane. Srećom, snimalo se. Oni koji tada nisu mogli ući u prepuni Allen Room, sad su, na etiketi Blue Note, pod naslovom Two Men With the Blues, dobili album sa snimkama s tog “glazbenog summita.” Sretni su ljubitelji countryja, sretni ljubitelji jazza, jer to je i bio susret dvojice legendarnih glazbenika, ikone i autoriteta jazza - trubača i skladatelja Wyntona Marsalisa, i ikone countryja, kauboja - Willieja Nelsona. Bile su to dvije večeri kad je country došao u veliki grad, s velikim svjetlima...
Kvaliteta snimke, od prve na albumu Bright Lights, Big City, Jimmyja Reeda, do zadnje – That’s All, Merlea Travisa, stavlja vas u prvi red, sredina. Allen Room, u kompleksu Rose Hall, usred je Manhattana, ali mogao bi to biti, zahvaljujući Williejevom glasu i načinu pjevanja, i bilo koji honky-tonk Texasa. U deset pjesama albuma, Nelson i Marsalis sviraju jazz i blues lakoćom dvojice veterana koji odavno poštuju i cijene jedan drugoga i konačno su dobili priliku svirati zajedno, nakon puno godina.
Willie je doveo svog dugogodišnjeg usnoharmonikaša Mickeyja Raphaela, a saksofonist Walter Blanding, pijanist Dan Nimmer, basist Carlos Henriquez i bubnjar Ali Jackson čine combo koji prati trubača Wyntona Marsalisa. Usna harmonika, kako kaže Marsalis, zvuk je vlaka, njegova truba – zvuk velegrada...
Za svakoga ima obilje mjesta i prilika - za sjajne solo-dionice Raphaela, Nimmera i Blandinga, za trubu Marsalisa i Triggera, gitaru Willieja Nelsona.
Wynton Marsalis i Willie Nelson? Country i jazz? Suradnja je svakako jedinstvena, i prva između te dvije američke legende, ali ne i tako neobična – vodi dvojicu glazbenika do raskršća jazza i countryja – bluesa! Vole ga obojica i obojica ga vole over-easy....
Na albumu Two Men With the Blues razne su vrste bluesa – od pravog, malodušnog i risqué do country i goodtime bluesa – Night Life, Caldonia, Basin Street Blues, Rainy Day Blues..... Par ih je koje uopće nisu blues. Dva, recimo, Nelsonova standarda: Stardust i vrlo lako najbolja albuma - Georgia On My Mind. Obje te skladbe davno su već pokazale da je Willie Nelson i više od country pjevača.
Uostalom, njegovo pjevanje iza “beata” klasični je jazz-stil. Willie je uvijek bio spreman na izazove pa ni “Willie the Jazzman” ne predstavlja nikakvo iznenađenje. U godinama (nedavno je proslavio 75. rođendan) kad većina ozbiljno na mirovinu pomišlja, Nelson ima više posla nego ikada. A Marsalis rijetko kada zvuči tako opušteno kao uz Nelsona. Dva glazbena diva neizmjerno uživaju u društvu jedno drugoga i u zajedničkoj izvedbi nekih od najboljih pjesama 20. stoljeća.
Na papiru, možda, kolaboracija Nelsona i Marsalisa i izgleda kao nešto slabo vjerojatno, ali na albumu, odnosno na ona dva koncerta prije nešto više od godinu dana, kemija među njima, i njihovim glazbenicima, očita je i zarazna je. Album odiše spontanošću, dobrom zabavom, velikim užitkom i srodnošću duša. Nelson iz Teksasa, Marsalis iz Louisiane... pa naravno da imaju obilje dodirnih točaka! Mjesto odrzavanja koncerata bio je New York, no bio je to zapravo susret Austina i Nashvillea s New Orleansom, preko New Yorka.