Razlika između straha i ugode kod štakora je 2 milimetra. Oba ova osjeta stvaraju se u istom dijelu mozga, zvanom nucleus accumbens. Biopsiholog Kent Berridge objašnjava na koji način dopamin može izazvati tako potpuno suprotne emocije.
"Pitati o ulozi dopamina u ovom slučaju je jednaka kao da se pita kako se dijete igra. Dakle, neko dijete se sa svojim najdražim prijateljem može drugačije igrati kod kuće nego u školi. A to je upravo ono što radi dopamin: on se igra s glutamatnim signalima, ali se igra drugačije kad stvara želju za ugodom u prednjem dijelu nucleus accumbensa, a drugačije kad u stražnjem dijelu stvara strah."
Berridge i njegovi kolege sa Sveučilišta Michigan mijenjali su koncentracije tih 'suigrača' – dopamina i glutamata – u mozgovima štakora. U njihovom opitu, štakori su primili bezbolne mikroinjekcije kemijskog spoja koji je smanjivao glutamatne signale bilo u prednjem ili u stražnjem dijelu nucleus accumbensa. Dopamin je, potom, reagirao kao prekidač za emociju. Ako bi ga znanstvenici blokirali, nije bilo promjena u ponašanju štakora; ako je, međutim, dopamin bio prisutan, zamijetili bi bilo strah ili želju za ugodom. No, kako se kod štakora iskazuje, recimo, želja za ugodom?
"Pa, prvo, oni jedu kao ludi; bacaju se na hranu i pojedu 3-4 puta više nego normalno. Drugo, vraćaju se da bi dobili još koju mikroinjekciju; dolaze točno na isto mjesto gdje su dobili prethodnu i čekaju još."
Berridge kaže da se specifično ponašanje pokazuje i kad mikroinjekcija izaziva strah: štakori uopće ne jedu nego pokazuju ponašanje kao kad su prirodno suočeni s opasnim neprijateljem, recimo zmijom ili škorpionom: grebu šapicama pijesak prema neprijatelju, te cvile ako ih želi dotaknuti. Nucleus accumbens je vrlo stara regija mozga, zajednička mnogim različitim vrstama, uključujući i ljude. Berridge, stoga, vjeruje da se nalazi kod štakora mogu primijeniti i na ljude, odnosno na čitav niz psiholoških poremećaja.
"Možda najvažnije kliničko saznanje iz našeg opita je to da stječemo bolji uvid u način na koji dopamin potiče stvarno intenzivne želje za ugodom, poput onih kod ovisnika o drogama – koje postaju prisilne i iznimno snažne -, dok u drugih ljudi izaziva jednako intenzivan strah i paniku. Može se čak nagađati i kako se isti mehanizam prebacuje s jedne u drugu emociju u slučaju, recimo, nekoga tko je uzeo veliku dozu droge pa je tada euforičan, samo da bi nakon toga pao u drogom induciranu psihozu."
Istraživanja
dr. Berridgea injegovih kolega ukazuju da mozak koristi iste temeljne sastojke
da bi stvorio i želju za ugodom i strah. To znači da te dvije vrlo snažne, ali
i vrlo različite emocije možda potječu iz istog beokemijskog izvora.