Gledajući unatrag stotine milijuna godina u povijest našeg planeta, znanstvenici su otkrili dokaze o povremenim masovnim izumiranjima koja su izbrisala i do 95 posto života na Zemlji. No, još uvijek se traga za uzrocima takvih kataklizmičkih događaja. Odgovor se možda krije u oceanima.
Geolog Shanan Peters je oduvijek bio zainteresiran za paleontologiju, posebice za život u drevnim oceanima.
"Odrastao sam u malom gradiću u Ohiou, gdje se znalo da su praktički sve stijene – čitavo tlo Ohioa! – bile naslage u nekom drevnom plitkom moru. I tako živiš usred kontinenta, 800 kilometara od najbližeg oceana, a svugdje oko tebe su morske taložne stijene. Dakle, od rane sam dobi bio jako zainteresiran za značaj tih pra-mora."
Na Sveučilištu Wisconsin, Peters je istraživao posljedice promjena razine oceana i otkrio vezu između tih promjena i masovnih izumiranja. Premda u živom svijetu neke vrste stalno odumiru, postojali su periodi u Zemljinoj prošlosti kada bi naglo izumro ogroman broj vrsta. Procjenjuje se da se to dogodilo barem 23 puta, uključujući i izumiranje dinosaura. Dok neka od tih izumiranja mogu biti objašnjena jer koincidiraju s geološkim nalazima udarnih kratera meteora ili slojevima vulkanskog pepela, druga ostaju tajnom.
No, Peters je otkrio zajedničku značajku svih njih – promjenu razine oceana i veličine određenih obalnih geoloških zona. "Mnoga od tih izumiranja se vide u fosilima morskih životinja. A, što je još važnije, dobro se može procijeniti koje su životinje u nekom određenom trenutku bile jače pogođene od drugih prema smanjenju dva važna tipa morskih ekozona – karbonatnih i klastičnih silicijskih zona."
Karbonatne zone čine turističke plaže s bijelim pijeskom i bistrom vodom. Obično je voda takvih područja siromašna nutritivnim elementima pa se na dnu vide organizmi poput koralja. Klastične silicijske obale karakterizira smeđi pijesak i mutna voda; one su pune taložina i pružaju sjajan okoliš školjkašima i mekušcima. Kako se s vremenom mijenja razina oceana, tako se mijenja i ravnoteža između ta dva okoliša, što, sa svoje strane, određuje koje će morske životinje preživjeti ili izumrijeti.
Peters kaže da isti ciklus utječe i na život na kopnu. "Prije oko 80 milijuna godina, tijekom perioda Krede, kada su dinosauri bili na vrhuncu, veliki dijelovi sjevernoameričkog kontinenta bili su preplavljeni plitkim morima. Ta su mora nestala do kraja Krede i mnoge životinjske vrste koje su u njima ili kraj njih živjele bile su teško pogođene. No, gubitak tih mora odrazio se i na klimu i količinu padalina na čitavom kontinentu".
Petersova istraživanja povezuju fluktuacije vrsta u fosilnim nalazima s geološkim događajima koji mogu izmijeniti razinu oceana, poput globalnog zatopljenja, erozije i vulkanskih erupcija.
Premda je proučavao promjene u davnoj prošlosti, Peters kaže da se u njima kriju pouke za današnjicu. Ljudi u ogromnoj mjeri pridonose promjenama u oceanima: poljoprivredne otpadne vode odnose taložine u mora, remeteći ravnotežu između karbonatnih i klastičnih silicijskih zona. Globalno zatopljavanje topi polarne ledene slojeve što pridonosi porastu razina mora.
"Iskreno rečeno, za morski svijet povišenje razine oceana nije nužno loša stvar. Loša strana porasta mora ponajviše pogađa ljude: naš je život, društvo, tako ustrojeno da je vrlo osjetljivo na promjene u klimi i razini mora."
Nalazi geologa Shanana Petersa nude znanstvenicima mnogo čvršći prognostički pokazatelj uspjeha života i na kopnu i u moru, povezujući valove masovnih izumiranja s valovima razine mora.